ANTON VRLIĆ / Meditativnost tvarnosti i simbolika stvarnosti

U utorak, 1. ožujka u 20:00 sati, u Muzeju Grada Kaštela u dvorcu Vitturi otvorena je izložba "Meditativnost tvarnosti i simbolika stvarnosti" Antona Vrlića.

Tijekom 34 godine aktivne nazočnosti na hrvatskoj umjetničkoj sceni Anton Vrlić izražava se na prepoznatljiv i sebi svojstven dinamičan i istraživački način u raznim medijima, slikarskim, grafičkim i kiparskim. U nizu izložaba koje je ostvario u posljednjih desetak godina dominiraju stakleni umjetnički predmeti, odnosno staklo-skulptura, te kombinirane izložbe stakla i slika, zatim stakla, slika, crteža i grafika. Vrlić je slikar po evokaciji, pa je slikajući i krenuo u avanturu svog umjetničkog poziva. Slikarsko iskustvo oslobađalo je njegovu istraživačku i dinamičnu prirodu prema drugim likovnim granama što je rezultiralo prožimanjem i sparivanjem tih iskustava u različitim medijima i tehničkim postupcima.

U Muzeju Grada Kaštela Vrlić ponovo izlaže nakon 26 godina, kada je bila izložena njegova grafička mapa "La boca", nastala nakon boravka u Argentini, Brazilu i Paragvaju 1987. i početkom 1988. godine. Za ovu prigodu izabrano je 17 slika nastalih od 2002. do 2013. godine uključujući i one iz još aktualnog ciklusa "Terra incognita", započetog 2006. godine, i slike gotovo jednakog strukturnog i kreativnog tretmana, ali se nazivljem prostorno i problemski odmiče od Terre / Zemlje.

Naziv Terra incognita (lat. nepoznata zemlja) navodno je prvi put uporabio grčki, matematičar, zemljopisac i astronom Klaudije Ptolomej (nakon 83. – 161.), a poslije su ga preuzeli kartografi, rabeći ga od 15. st. kao naziv za još neistražene novootkrivene zemlje. Danas se izraz rabi metaforički za opis neistraženih predmeta ili područja. Vrlićeva "Terra incognita", emanira circulus vitae, ukazuje na mistiku stvaralačke i pokretačku snage, upozorava na destrukciju i propadanje, opominje i podsjeća na zajedničko ishodište živog i neživog, materijalnog i duhovnog. Ciklus se nastavlja na njegovo prethodno enformelističko, materično, gestualno, egzistencijalističko, doživljajno slikarstvo 90-ih godina 20. st. koje signifikantno korelira s tadašnjom zbiljom opterećenom ratnim stradavanjima, slično poratnim enformelističkim događanjima u Europi, ali i u Hrvatskoj polovicom 20. st. (I. Gattin, E. Feller, …) Sada kao i u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća Vrlić svojom gestualnošću, tašističkim nanošenjem boje, lijepljenjem i struganjem slikarske magme sudjeluje u dramatici životnih mijena, rađanja i umiranja, kretanja i mirovanja, rasta i propadanja, bujanja i nestajanja, toplini i hladnoći, strasti i obamrlosti, svjetlu i mraku – sve to na slikarskom platnu. U seriji radova naslovljenim "Terra incognita" autor postavlja tezu o narušenom odnosu čovjeka i prirode, koji pak, kao što se može konstatirati već ima zabrinjavajuće posljedice, a po medijskim prikazima i autoritativnim interpretacijama te znanstvenim iskazima i katastrofične prognoze koje nagovještavaju još veće destruiranje tog odnosa. ( M. Bešlić, Vrlićeva Terra Inkognita, 2012.) . Referirajući se na emociju i užitak stvaranja, autor propituje društvenu zbilju. Preko aktualnog i elementarnog, proniče u strukturu tvarnog, dotičući sfere netvarnog. Nakon angažiranih umjetničkih postupaka, geste, zadiranja u materiju poput paranja slikarske podloge, uvodeći prostor iza slike u sliku, zatim apliciranja i amalgamiranja neslikarskih materijala, Vrlić se smiruje. Ulazi u novu fazu, doduše i dalje bogatog i strastvenog slikarskog duktusa te skladnih, kompozicijskih rješenja. Pomalo divlja art-brutistička komponenta gasi se i ustupa mjesto uslojenim lirski tretiranim površinama, monokromnoj tonskoj organizaciji slike podčinjenih kolorističkih i morfoloških akcenata i već ranije usvojenog potpuno apstraktnog imaginarija. Semantička i simbolička čitanja pokazuju se u koloritu i nazivlju (Širenje plavetnila, 2002., Edenski vrt, Obećana zemlja, 2006., Plavo- zeleni planetarij, 2005. Terra incognita,…). Sadržaj kompozicijâ je u brojnim kromatsko – tonskim slojevima i tvarnim nakupinama meditacijskog karaktera. U ranoj slici Portret moje kuće – (1982.) Vrlić poseže za krhotinama stakla koje aplicira na sliku, koje mu doduše tada služe više kao mimetičko sredstvo. Od tada do danas staklo se kao materijal afirmiralo u Vrlićevu opusu i kao gradivni materijal i slika i skulptura. Novije slike monokromnih, uslojenih, tonskih, titravih površina, sitnih poteza nositelji su zalijepljenih krhotina stakla, pravilnih ili pak nepravilnih oblika, koji izgrađuju teksturu slike, a ujedno su i sami nositelji intenzivnih kolorističkih akcenata (Crno polje, 2013, Bijelo polje, 2013.).

Dinamičnost tragalačkog duha Antona Vrlića u stalnom preoblikovanju i primjeni prethodnih iskustava na sljedeće stvaralačke i kreativne procese odražava se raznolikom i kompleksnom produkcijom od samih njegovih umjetničkih početaka pa do danas.

Mirela Duvnjak

Anton Vrlić se od završetka studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1982. kontinuirano bavi slikarstvom i grafikom, a osobito njeguje izražavanje u crtežu. Od početka devedesetih započinje istraživati medij stakla, u kojem je ostvario niz zapaženih izložaba. Od 2002. godine vanjski je suradnik ALU u Zagrebu, gdje je nositelj izbornog kolegija "Tehnike i umjetnost stakla". Od 2007. godine zaposlen je na APU u Rijeci gdje trenutno u zvanju izvanrednog profesora predaje kolegije Slikarstvo i Staklo na odsjeku Primijenjenih umjetnosti. Izlagao je na 60 samostalnih i više od stotinu i pedeset grupnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Više puta za svoj rad bio je nagrađivan. Godine 2009. izišla mu je monografija, autora Borivoja Popovčaka u izdanju NSK i Knjige iz Zagreba. Djela mu se nalaze u mnogim muzejskim i galerijskim zbirkama u zemlji i inozemstvu.