"Branko Ružić - skulpture i slike"

U utorak, 25 listopada u 19:30 h u Muzeju grada Kaštela, u polivalentnoj dvorani kaštela  Vitturi otvorena je izložba skulptura i slika  jednoga od  najznačajnijih suvremenih hrvatskih kipara Branka Ružića ( 1919. – 1997.).   Izložba je to nastala međumuzejskom suradnjom Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda i Muzeja grada Kaštela. Koncept izložbe, odabir radova i predgovor u katalogu napisala je viša kustosica Galerije umjetnina, voditeljica Galerije Ružić Romana Tekić, dok likovni postav i uvodnu riječ u katalogu potpisuje viša kustosica Mirela Duvnjak iz Muzeja grada Kaštela. Izložba u Kaštelima obuhvaća presjek  kiparskog opusa Branka Ružića nastalog od 1956.  do 1991. i  slike u tehnikama ulja na platnu i gvaša  nastale u posljednjim godinama njegova života, između 1991. i 1997. godine .

Činjenica da je veliki hrvatski kipar Branko Ružić rođen u Slavonskom Brodu, urodila je njegovom odlukom da rodnom gradu pokloni veliki dio svog umjetničkog opusa, ali i ponajbolja djela hrvatskih kipara i slikara,  Ružićevih suvremenika, i time grad Brod učinila nezaobilaznom postajom na hrvatskom umjetničkom itineraru.   

U Gradskom poglavarstvu  Slavonskoga Broda 28. listopada 1993. svečano je potpisan  Ugovor o donaciji Branka i Julije Ružić Gradu Slavonskom Brodu. Sam autor piše: „Galerija Ružić u Slavonskom Brodu donacija je Branka i Julije Ružić. To je poklon gradu, koji je toliko stradao, u kojem sam rođen, a supruga Julija provela dio djetinjstva i školovanja.“  Donacija se sastoji od tristotinjak skulptura i slika iz svih razdoblja Ružićeva umjetničkog opusa, ali i od radova Ružićevih suvremenika, stotinjak velikih hrvatskih kipara i slikara.

Kada je 1994. Baroknu tvrđavu Brod hrvatska država predala na upravu i korištenje gradu Slavonskom Brodu, ali ne na način da ona postane konzervirani spomenik prošlosti, nego živa jezgra grada, odlučeno je i da se buduća galerija Ružić smjesti u prostorima Tvrđave. Time je stvoren odgovarajući arhitektonski okvir za smještaj i prezentaciju ove dragocjene zbirke suvremene hrvatske umjetnosti. Nakon opsežnih radova na uređenju, deset godina poslije, Galerija Ružić je svečano otvorena  u utorak, 14. svibnja 2004. godine u 12 sati.

O Ružićevu kiparskom izričaju Ive Šimat Banov u predgovoru kataloga stalnog postava Galerije Ružić piše: " Elementaran, jednostavan, drevan i moderan, opus Branka Ružića sadrži pročišćene i jasne pojave. Njegovo djelo nema ništa (kao kod primjerice Brancusija ili Vulasa) s naravima totema  "koji upijaju dušu gomile".  Ružićev je znak više horizontala nego vertikala; više polegla, gmizava nego uzdignuta bića. I nema tu selidbe prema transcedentalnoj sferi ili dubinama sadržaja koje iziskuju i zahtjevaju vidovita i „ duboka“ čovjeka. Živi se uz rutavu veliku životinju, uz Buvinove ili seljačke drvene vratnice, uz Radovanov ili susjedov portal. Nosi se znamen načela jednostavnosti i plemenite grubosti hrapavog i rustičnoga. Stoga ne treba zaključivati  o uznošenju primitivnoga u Ružićevu djelu. Riječ je o primarnom. Jer u Ružiću je ugrađen strah da stvoreno djelo „ tehničkim dotjerivanjem ne izgubi primarnost“. Primarno ne znači primitivno. Ne znači prvo nego elementarno. Znači bitno. Narav. Tu već pomaže terminologija moderne i suvremene umjetnosti, terminologija koja uznosi krijepost ekonomičnosti i jednostavnosti. Nije ovdje riječ o poteškoćama prvih riječi. To je visoka kultura oblika koji se vraća prirodnom životu i jednostavnosti a ne dolazi s primitivnim bićem iz dubine vremena. „ Genijalni čovjek stoji bliže početku nego seljak ili divljak“ – kaže jedan duh. Stoga elementarnost koja se ističe uz Ružićev kip nije nikakav povratak počelu nego dar prirodnog čovjeka koji je prošao kušnje i stranputice komplicirana i zamršena pitanja života i umjetnosti svodeći ih na pitanja života."

Ružić je i kao slikar težio prikazati svijet oko nas onako kako ga on doživljava, svojim unutarnjim okom, primjenivši pritom sažetu formu, prilagodivši se činjenici da minimumom oblikovanja postigne maksimum doživljaja određene teme, rabeći vrlo često prepoznatljive motive svojih skulptura. Kao i u kiparstvu, Ružić kao slikar nastavlja “pričati“ sažetim, zgusnutim volumenima koji su lišeni bilo kakvih suvišnih detalja, pri tome zadržavajući odnos prema materijalu kao i pristupajući izradi skulpture. Kako u kiparstvu nije volio previše intervenirati u materijal,  izbjegavao je svaki suvišni potez dlijetom, pazeći da ne naruši logiku godova i kvrga na njegovoj površini, tako i slikarstvu rabi čiste, „sirove“ boje, ne miješajući ih međusobno, da ne bi izgubile svoju energiju: najčešće je to crna, uz manja polja crvene, plave, žute ili zelene boje… (Romana Tekić)

( Mirela Duvnjak, viša kustosica)