CATA DUJŠIN RIBAR / "Uvijek sam išla iz sebe i za sobom"

1.3. – 22.3. 2018.

Kustosica: Mirela Duvnjak

U suradnji s Muzejom grada Trogira priređena je izložba Cate Dujšin Ribar ( Trogir, 1897. – Zagreb, 1994.). Na izložbi je 38 slika koje prikazuju presjek njezina ukupnog stvaralaštva temeljenog na figuraciji u morfološkim inačicama konstruktivizma, intimizma i ekspresionizma.

Cata je stasala u doba kada se nakon eksperimentalnog i revolucionarnog prvog desetljeća 20. st. i ekspresionizma u ratnim i prvim poratnim godinama umjetnost vraća u okrilje realizma u raznim morfološkim i osobnim inačicama. Neosporno je bila dionikom tih aktualnih tijekova. Njezinu se slikarstvu nametnuo discipliniran, jasan i čvrst, konstruktivistički "becićevski stil" i paleta tamnih tonskih vrijednosti, čijih nekoliko primjeraka možemo vidjeti u splitskoj Galeriji umjetnina. U trogirskoj kolekciji jedan je mali nedatirani portret naziva Nepoznata žena u kojoj se po morfologiji prepoznaje "becićevski stil". Slika je vjerojatno nastala u doba učenja kod Becića 1923/24. ili neposredno nakon toga. Već krajem trećeg desetljeća i početkom 30-ih godina Cata omekšava volumen, a njezina se paleta rasvijetljava i obogaćuje. Atmosfera varira ovisno o motivu i raspoloženju, što se najbolje vidi u portretima i na mnogim autoportretima. U tom procesu ona slijedi intimističku liniju, poput mnogih tadašnjih slikara, uključujući njezine učitelje E. Vidovića, V. Becića i Lj. Babića, aktualnu i u onodobnom europskom kontekstu . Slike postaju izraz emotivnih i lirskih doživljaja u temama portreta, pejzaža i mrtvih priroda, što je Catinoj lirskoj prirodi odgovaralo više od "matematičkog" konstruktivizma. Slikarske površine njezinih slika u tom razdoblju variraju od dotjeranih s minucioznim potezima kista do sve slobodnijeg i žustrijeg poteza u građenju forme (Boka kotorska, 1930., Rue Deret, 1931., Autoportret, 1931., Djevojčica u crvenom, 1936., Suhe ruže, 1936.) Djevojčica u crvenom bila je prvo djelo žene koje je ušlo u zagrebačku Modernu galeriju 1935. Proces odvajanja od "becićevske euklidovske sheme" započeo je sredinom tridesetih, a završava pred kraj četvrtog desetljeća (Portret tete Jele, 1936., Akt, ?., Autoportret s paletom 1938., Autoportret, 1939.).

Osim što su njezini portreti zadovoljavali pretpostavku sličnosti slike i modela, uspješno je postizala psihološku karakterizaciju portretiranih likova, uhvatila bi trenutak, misao, raspoloženje, gestu… Doživjeti osobu u razgovoru prije portretiranja Cata je isticala kao potrebu i pravilo prije samog čina slikanja. Slikaricu je intrigirao i vlastiti lik te je kroz niz autoportreta nastalih u 20-im, 30-im i 40-im godinama ovjekovječila svoju markantnu fizionomiju i unutrašnja stanja mlade, a poslije zrele žene. Mnoge njezine konstuktivističke i intimističke slike pronašle su mjesto u galerijama i muzejima, a time i u antologijii hrvatskoga slikarstva.

U trogirskoj kolekciji , osim navedenih slika iz ranijih razdoblja, kvantitativno prevladavaju slike iz pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina s motivima pejzaža, veduta i s nekoliko portreta. U doba neoavangarde, nakon Drugoga svjetskog rata Cata je vođena unutarnjim imperativom, afinitetom i emocionalnim nagnućem slikala ekspresionistički. U slikama Stara maslina, 1951 Plitke stepenice, 1960. i Struja, 1962. što se tiče trogirske zbirke, najviše se približila taktilnosti i apstrakciji enformela što sigurno nije bio produkt njezina ratia već prije unutrašnjeg nagnuća.

Najdublju analizu i valorizaciju njezina opusa dao je J. Depolo u monografiji objavljenoj 1988. godine koju je umjetnica doživjela u svojoj devedesetprvoj godini života. O njezinu ekspresionističkom opusu kaže da je afirmirala svoju formulu u djelima bokeljskog i kornatskog ciklusa (Perast, 1955., Sveti Matija, 1957., Sa Kornata, 1954.) To je bio trenutak potvrde slikarstva "otvorenih čula", "unutarnje nužnosti" sudbine koja "nije izbor, nego neminovnost" , što potvrđuje i njezina izjava u radijskom inervjuu 1989.: Uvijek sam išla iz sebe i za sobom.