JOŠ UVIJEK TRAJE DIONIZIJSKI PLES BUĆANA I DOLIĆA
Fotografije Ivo Pervan
Uz brojnu publiku iz Splita, Šibenika, Zadra, Trogira otvorena impresivna izložba "Dionizijski ples" Borisa Bućana i Petra Dolića u čarobnom Kaštelu Vitturi
U prekrasnom prostoru Muzeja grada Kaštela u Dvorcu Vitturi otvorena je impresivna, mediteranskog ozračja, izložba Borisa Bućana i Petra Dolića „Dionizijski ples" koja sažima prirodu djela obaju umjetnika, i to u onom najjednostavnijem poimanju božanstva Dioniza (Bakha), u smislu zanosa i nesputanosti, raskoši izričaja, formi, boja, ljeta, strasti...
Trideset i šest velikih radova likovnog maga, akademika Borisa Bućana , dosad samo pojedinačno prikazanih u javnosti , i brojne skulpture i instalacije ,na hrvatskoj sceni sve zanimljivijeg i prisutnijeg, kipara Petra Dolića . Čitava mala retrospektiva njegova rada kroz dvije decenije: od skulptura od obojenog drva i skulptura od kamena i aluminija, do najnovijih skulptura od brušenog plavog stakla , te velike dvometarska lebdeće skulpture i raskošnog mobila prirode - privukli su veliku pozornost kulturne publike, ali i zapaženih ljudi iz struke, voditelja i ravnatelja poznatih kulturnih institucija. Tako se u tom kvalitetnom kulturnom mnoštvu nedostatak ljudi iz političkih krugova, pa i onih zaduženih baš za kulturu Splitske županije, Splita i Kaštela nije zapažala. Veliko zanimanje i poštovanje pokazali su i njihovi kolege, umjetnici, vidjeli smo kiparicu Ljubica D.Buble, kipara Matka Mijića, kipara Petra Hranuellija, slikarice Tisje Kljaković, umjetnice Nives Čičin Šain ... Nadahnute govore priznanja za izvanredno uspjelu likovnu manifestaciju održali su Margareta Šimat Banov, Joško Belamarić , te kustosica izložbe Mirela Duvnjak, koja se i zahvalila suradnji s Dagmar Meneghello, iz čije su palmižanske zbirke izloženi radovi. Ova ljubiteljica umjetnosti strastveno i kontinuiranio sakuplja svoju Zbirku već pedeset godina na malom svetoklementskom škoju, a veliku pažnju obraća mladima umjetnicima, koji mnogi, prva predstavljanja imaju baš na Palmižani. Tako i Dolić, a velikog Bućana izlagala je početkom osamdesetih.
Bliskost umjetnika s njezinim pitoresnim domom u egzotičnom arboretumu na dalekom škoju je vrlo upečatljiva . Bućan slika aktove žena, koje naziva mediteranskim rijekama, raskošno raslinje Jadrana, palme, opuncije, agave, filodendrone, dalmatinske džungle i vjetrove, hvarsko otočje, mjesečinu u palmižanskim uvalama.
Kod Dolića plivaju lijepe i opasne ribe, jedrenjaci i jedrilice, tu su plavi svjetioničari, moćna stabla od obojenog drva, anđeli od drveta, terakote i kamena, tu je instalacija od 65 djela čudesnih apstraktnih oblika ptica riba i raznog raslinja i čarobna dvometarska skulptura, poput čipke kaktusa, oblutaka mora, koja lomi svjetlo i pretvara se u očaravajuću vrteću svjetleću senzaciju koja nema kraja, a umjetnik joj je podario ime Palmižana.
"Taj mladić voli drvo, ali njegovi oblici odbijajući sirovu dimenziju naznačavaju poetičnu verziju ; više lirsku nego epsku mogućnosti oblika. Nježnost njegovih plahih stvorova koja se bore da održe svoje biće posve je razvidna. Čak i teški kamen ukazuje na svoju nestabilnost "orahove ljuske". A korablje i lađe sa puno jarbola, brodovi sa puno radijalno nakostriješenih vesala otvaraju sugestivne slojeve asocijacija koje bogate i dinamiziraju maštu i sadržaje.
Kultivirano, odmjereno s rafinmanom koji nije zadavio primarnost i jednostavnu plemenitost ishodišta niti je sterilizirao u neki totem, simbol ili znak. I tragovi boje ne oduzimaju djelu njegov prvotni niti poetički sukus. I bića stvorena po mjeri dlana i na radost, ruku i prstiju ukazuju na sposobnost materijalizacije sjena, sjećanja i asocijacije. Uz to oblik sadrži sugestivnost organskog svijeta, ali i svijeta koji je plovio, orao, kopao- svijeta koji je radio kao i Petar Dolić. " Opisuje dr.prof. Ive Šimat Banov.
Njegov najnoviji rad je homage Dagmar Meneghello, njen portret iz plavotirkiznog stakla, rad za izložbu koju će ovaj umjetnik tek imati u kolovozu u Muzeju antiktnog stakla u Zadru.
"Dolić je staklo uzeo u obradu na drugačiji način nego njegovi veliki prethodnici, od Goldonija do Kuzme Kovačića. On je staklo tretirao kao kamen, bolje reći mramor i obrađivao ga brušenjem, skidanjem slojeva s površine sirovoga grumena, a ne ljevanjem. Postupak obrade je stoga spor, a rezultat se otkriva procesom rada kada se ukazuju osobine materijala skrivene duboko u unutrašnjosti izabranoga oblika. Sitne nepravilnosti u strukturi stakla mogu biti dobrim poticajem da ih se istakne i na taj način volumenu, budućemu kipu, dade izgled na koji se ponekad nije računalo. Petar Dolić svoj rad na skulpturi u staklu naziva modeliranje svjetlom , a to je savršeno precizno definiran i postupak rada, kao i samo djelo nastalo u tome procesu. q pokazuje polje zanimanja ovog izuzetno talentiranog i radišnog kipara" stoji u predgovoru za kolovošku prezentaciju kojeg je sročio Zvonko Maković. .
U isto vrijeme dok teše i brusi staklo, "kroti " svjetlost, on mekano i pomno, osjećajno modelira glinu, spomenik velikom Vlahi Bukovcu, kojeg postavlja sjedećeg na klupu uz obalu mora, spomenik koji upravo čeka lijevanje u bronci..Čitav svoj život naš slikarski velikan živio je i radio po svijetu a čežnuo je za morem svoga kraja. Tu čežnju osjeća duboko u sebi i Petar Dolić. Zbog toga je ispisuje tako darovito u svojim brojnim morskim ciklusima , koji nam se otvaraju jedan za drugim. "Nevjerovatniji od rajskog cvijeta ili cvijeta iz sna jest budući cvijet, protuuslovni cvijet, čiji atomi sad zauzimaju druga mjesta i još se nisu povezali." tako reče Borges.
Dok su Dolićeve skulpture lahor i igra raspjevanog toplog ljetnog dana na Mediteranu, cvrkut bezbrižnih ptica i i radost neopterečenog plova riba, Mediteran Borisa Bućana daleko je kompliciranija priča. Samo na prvi pogled to su raskošne scene i boje i oblici rajskih vrtova. Ispod njih teku podzemne rijeke ktonskog. Ova njegova slikarska produkcija su, zemaljske, prirodne, ljudske katastrofe, ovjekovječene na platnu. Naslikana spoznaja da smo samo jedan vrlo kratkotrajan snop energija, koji se u neumoljivom kretanju u djeliću vremena sićušnom spram kozmičkih mjerila, neizbježno nestaje pretvarajući se u drugi.
Umjetnik koji je stekao svjetsku slavu harmoničnim, preciznim grafičkim radovima u ovim, novim slikama, s početka 21 stoljeća, apolonijevskog ili dionizijskog ozračja, neobuzdan je, brz, neuredan, a potezi kistom nervozni su, zaustavljeni u jednom pravcu, nastavljeni u drugom. Ako mu kapne boja to ga ne brine, kao ni ostaci naznačenog crteža kojim je započinjao sliku. Umjenik je toliko prepun energije, doima se poput izvoditelja nekog veličanstvenog koncerta koji pokušava izvesti svirajući čitavim orkestrom sam – od gromoglasnih orgulja, strasnog violoncella, reske trube do tam tam bubnjeva. Trčeći od jednog do drugog glazbala izbacuje glazbu sve bučnijih tonaliteta, do za ljudsko uho neizdrživog crescenda. Mala glazbena stanka, i sve opet ponovo iz početka.
Usvom tekstu “Lovac na ljudske glave – Ili pronađeno lice “ M.S. Šimat kaže:
” Boris Bućan umjetnik je koji se u imaginacijskom polju kadra kreće kao lovac u sedimentima zajedničkog pamćenja slika. Nalazi se usred slikovnog polja ostajući uvijek autentičan i dosljedan obrisu vlastite geste koja je gotovo signum i koja može biti kaligrafija ili stilizacija, barok crnog fundusa ili minimalizam Matissovog visokog napona. Njegovi ciklusi nastaju poput rečeničnih nizova koji se rastaju ili sastaju na razmeđu dana i noći svaki govoreći drugim jezikom, drugom gramatikom i sintaksom. Prvi se gnijezde i nalaze svoje slogove i glasove u zelenom metabolizmu botaničke geneze gotovo organičkog vitalizma, drugi izbijaju iz ekspresionističkog afekta crnog kistovnog ispisa u čijim se naborima, cezurama, ligaturama i rascjepu pojavljuje fantazma lika. Naklon je liku. Lik je njegova mjera, znak i značenje. Nalazimo ga u namjerama, analogijama, metamorfozama u slučajnostima. Bućan zna izvesti lik i iz najneočekivanijih mjesta: iz botanike i krajolika, iz zoologije i mehanike, iz mjesta gdje je pokriven i tamo gdje mislimo da je otkriven, a ustvari ga ne vidimo. Njegova je retorika izravna, ima gotovo tjelesni otisak, mjeru vlastite geste i razvija se uvijek u proporcijama vlastite antropometrije. Ima svečanost teatarske manire, gibljiva je, protejska i u stalnim mijenama. “
Iskazuje proteste naslikanom mediteranskom ikonskom botanikom, travama, agavama, opuncijama, palmama…monokromnom monokulturom, izložbom invazijskih kaktusa vrste opuncija, novi portreti muzičara u obliku listova biljke filadendrona ..Tu su i More i otoci , Gradovi i rijeke. Zatim dva erotska ciklusa nastala krajem 2007 i početkom 2008, posvećeni ženama, svog pokušaja riješavanja teške kompleksne emigme zvane žene. Ona je njemu prapočetak, Keopsova piramida na stidnici, otok u obliku filadedrona koja plovi prljavo zeleno, crnoplavim morem u svojim životnim ulogama majke, žene s dijetetom, same žene, raskrečene , ogromni grudi ili filigramski estetiziranog obličja, žene i muškarca i žene i vraga. Meduze ženskog mora - Superestetizirane ne-stvarne fotografije Ive Pervana jednog od najljepših naših arhipelaga – hvarskog - poslužile su za taj ciklus u koji je umjetnik uletio neočekivano. Poklonila sam mu Sagu o Quintessenzi, monografiju, koju, između ostalog krase fotografije gore navedenog autora.
Što Bućan uzima Pervanove fotografije otoka za potku na kojoj plete svoj novi "strašni" svijet, toliko je minorno važno - da je nevažno! Sve što Pervanovu fotografiju čini "lijepom i opisnom" Bućan svojim novim estetskim "otrovom" prelijeva i od poželjne slike raja na zemlji, nastaje duboko problematičan odnos čovjeka i žene, djeteta i majke ili ljubavnika. I.Pervan kaže da ponekad mjesecima čeka najbolje svjetlo, danima traži najbolje mjesto kako bi napravio snimak nekog krajolika.. Ponekad to čekanje traje i godinama. U trenutku klika njegova aparata, ta, njegova, priroda je već nestala, uistinu je i bila ne- stvarna, ona je pervanovska. i ne traje u prirodi.
"Olovno teško prusko plavo "more" hladnog pregolemog kozmičkog prostranstva i otrovno oksidno zeleni "otoci" ženski likova iz Hada.To je Bućan. Predložak fotografskog originala, koristi samo i isključivo zato što se kamera udaljila na sigurnu avionsku daljinu od "ovozemaljskog raja"- turističke destinacije! To mu - njemu - Bućanu- autoru, daje dobru početnu točku oslonca, eteričnu doduše, no nužnu, da bi se udaljio od svega i svih, od masovnog divljenja moru, ribi i pjesmi i da uz dramske zvukove Requiema spusti kazališni zastor, na takav život.”
Ipak kolikogod uzburkana i zgrčena, bijesna Bućanova duša je duša jednog romantičara ali nedvojbeno i velikog erotomana . "Slike prizivaju tematiku ljubavi, neophodnost međusobnih odnosa," to su otoci filosi, otoci ljubavi tako su nazvani u dvostrukom smislu; u smislu svojega grčkog etymona i velikih božanskih ljubavi koje su se zbivale na otocima i u smislu nalikovanja rasutom lišću Bućanova stabla filodendrona. Otok je izvan simbolike logosa i čvrstog uporišta u pučini nemira, u svojoj suprotnosti atopično mjesto agonskih ljubavnih sjedinjenja, zatočeništva strasti i grijeha. A otoci - rasuto lišće Bućanovih filodendrona vrste Monstera preciosa (već posvojena u njegovim portretima glazbenika), prevodi se svojom asocijacijom u membra disjecta, razdvojene i razbacane udove čudovito razvedene topografije Paklinskih otoka. No, to je još ona slika za koju bi se moglo reći da pripada zbilji. Druga slika je ona koja zaziva oniriju, napone tjeskobe u vrtoglavim perspektivama sunovraćanja, klaustrofobične zazore u prostoru izvan sile teže, vertigo u kojemu nema točke obzorja.
Bućan je zapravo ponovio postupak pogleda iz Vagine dentate, posvojio je podlogu, raspoznao je njezinu kontingentnost, proširio je njezin teritorij u prostor nadzbilje i mita, prekrivši ga novim toposima. Na pučini dovoljno velikoj, dovoljno tamnoj da bude i ocean, plutaju otoci u noći crnjoj od crnog i svijetle, samo zelene otočne oksidacije. Obrubljeni su pjenom valova kao orgazmičkim sjemenom koje pluta morima. Crno i bijelo zamijenjeno je modro-crnim gdjegdje s kojom mliječnom izmaglicom.
Bućanova slika Paklinskih otoka u mitu opasana ljubavnom pričom ovdje je uprizoren rasuti psihogeni puzzle čije se čestice frenetično i očajnički žele sljubiti, žele svoju nadopunu i žude za sjedinjenjem svojih bića. Hoće defragmentirati svoju fragmentaciju. Ego hoće doprijeti do svojega altera. Animus traži animu. Istodobno je čudesna slika neodustajanja i neprekinute težnje koja u vijugama obrisa nosi sliku svih pomamnih ljubavnih lovova menada, satira i nimfa kroz šume, gajeve, podmorja i prekomorja, ktonske zone Orfejeva pjeva i Euridikine kobi." Tako piše Margareta Šimat Banov.
Bućan ipak slika inspiriran prelijepim fotografskim uracima Pervana i mir i spokoj prirode i ljudi na mjesečini u palmižanskoj vali Vinogradište, crno bijela slika poput čipke, oblik bora i i broda utopljeni zajedno u prikaz glave elegantnog pastuha.
U svojim pak crno - bijelim slikama napornih ritmova u kojima pronalazimo i gubimo likove, čudesne portrete, u agresivnim, prljavozelenim, izvitoperenim bodljikavim opuncijama, sa svojim crvenim potpisom koji je izgubio eleganciju uspjelog dizajnerskog znaka, još bruskije, svojim neuredno napisanim isto tako crvenim naslovima radova, šokatno, naprasno uništava sliku onoga što je naše oko tek prihvatilo.
Vrhunski naslikane biljke, likovi žena samo su prelijepa ljuska iz koje nije čudesan leptir nastao iz gusjenice posute otrovnim prahom, već se dogodilo upravo obrnuto.
Prvo percipiramo mirišljivi raskošni mediteranski vrt - jarko zelene trave, maslinasto zelene opuncije, plavo-zelene agave, elegantne zeleno- crne palme…
Margareta S. Šimat piše hvalospjev zelenom.
I Travama. Bućanovskim Travama. O Bućanovoj ikonskoj botanici.
“Danas govorimo o Bućanovoj dnevnoj slici, o onoj koja se gnjezdi pred širom otvorenim očima koje vide i proniču u narav zelene prirode i koja se u odlučnim rezovima i krupnim planovima pojavljuje na svijetlom ekranu platna velika zamaha geste i velika koraka. Ta slika raduje humorom i ironijom, lapidarnom lakoćom izvedbe i gustoćom jednostavne strukture, neofitskom čistoćom i frivolnošću, naponom između minimalnog i maksimalnog, doslovnošću i travestijama. U antitezi je s kvadratom kadra koji u svom, platoničkom idealu zaustavljena trenutka ostaje neuznemiren. Razvija se u serijama i animiranim senkvencijama. Filmična je u kadrovima, barokna u osvajanju prostora slikarskom gestom i crtačkom arabeskom, fotogenična u ekspresiji, raskošna u jedinoj boji (zelenoj) i rasponu čistih valeura najviša mimetičkog napona. Ali tu je umjetnikovanoćna slika."
..Denn das Schöne ist nichts, als des Schrecklichen Anfang, den wir noch grade erträgen, und wir bewundern es so, weil es gelassen verschmäht,uns zu zerstören." pjeva Rainer MariaRilke.
Ljepota je, zaista, ništa drugo nego početak onog neizrecivo užasnog; onog što ga još podnosimo, što se skanjuje da nas razori. Ljepota je topos neizrecivog ali onog najdubljeg, ne u teorijsko-apstraktno-spoznajnom smislu. Jer ljepota ne razvija i ne produbljuje ovu apstraktnu spoznaju. Ljepota je upuštanje u ono krhko i prolazno, u vječno vraćanje istog. Umjetnost kao stvaranje čini ono lijepo : u njemu se na najljepši način spajaju i podnose suprotnosti. Lijepo, dakle, nije ništa u modernom smislu estetično ili "lijepo"; ono je najviše slavljenje ili posvećenje najvišeg zakona svijeta, opstojanja opasnosti. Umjetnik zaustavlja na trenutak perpetuum mobile prirode.. Samo na trenutak - sve dok ushićeno oko gledatelja ne zabilježi naslove slika. U mojoj slici agava je sadržan sklad zamaha njenih elegantnih listova – Plesači. Gotovo istovjetna nosi ime ime Glava rata, treća Ratnici, četvrta Topovi sa broda.
Pređimo na Palme simbol trijumfa nad smrću. " Crnkinja u sjeni palme"…"Crkinja bere banane". Crni kontinent u našim izlagačkim prostorima. Najgladniji, najeksplotiraniji, najuništeniji zemaljski kontinent. Kontinenat u kojem stanovništvo kosi kuga XX. vijeka aids, u kojem su djeca brutalno i stravično uvučena u rat. To još umjetnku nije dovoljno.
Vijoreće krošnje kardinalske boje, zelenih elegantnih stabala, atraktivne tirkizne pozadine. Dragulj svakog zida, melem za oči i dušu. Najljepši diptih ove izložbe - Dvije palme. U desnom uglu naslov slika - TWINS N.Y
“ Nakon Bin Ladenove instalacije rušenja tornjeva u New Yorku, senzacija više ne postoji. Nakon toga bi senzacionalnija bila samo eksplozija zemaljske kugle. Ako bismo je odnekud mogli gledati i diviti se toj vrsti umjetnosti. To je, jasno, dovedeno do apsurda, ali u današnjoj pomami destruiranja umjetnosti, nije isključena ni takva ideja«, kaže, uz ostalo, slikar Josip Škerlj
"Obrat je nastao kada je pantomima i koreografija «rovinjske» palme, takozvane uzvišene (trachycarpus exscelsa), postala zlosutna i maligna. Kada je perje njezine lepeze postalo ubojito, najavljujući dramatičnu inverziju u kojoj je boja, obnoviteljska i iscjeliteljska, zelene prve materije (kisele, slane, svježe, rasplamsale) zapaljena i pretvorena u diptihu Twinsa, u svoj žareći crveni komplement, u plamteći bijes i očaj, u opasnu odmazdu prirode, u opomenu masculinom, podijeljenom i parceliranom svijetu iscrpljenih resursa strpljenja.
Teško je više govoriti o Bućanovoj zelenoj botanici ili samo o njoj kada se buktinja palmine krošnje u tirkizu zgusnutog zraka razlistava i cijepa ne u jedno nego u mnogostruka značenja koja u duhu najljuće sardonije zazivaju i izazivaju ambleme civilizacije ili barem ono što smo vjerovali da jesu (uzdignuta buktinja Kipa slobode). Nakon semantičkih potresa koje izaziva Bućanov znak i fiziologija njegovih oblika, nakon toga prvog «udara», sve čitamo na drukčiji način. Tada prestaje užitak naivnog pogleda, a bijes exscelse (uzvišene palme) postaje i jest apokaliptična baklja, označava obrat u doživljajnim latencijamakao što je to učinila i velika bogomoljka u rukopisu crnog nemira i turbe
noćnog lovca" Margareta Šimat Banov i nastavlja o još jednom iznenađujućem cklusu - "Žene rijeke, rijeke femine."
"Ciklus "Žene rijeke, rijeke kao žene, rijeke i žene kao gradovi "– rijeke hraniteljice muških polisa čine poglavlje koje se nije moglo predvidjeti u izmjenjivanju Bućanovih slikarskih ciklusa. Nakon Otoka Filosa kao da su zametak jednoga monumentalnog kartografskog polifoliuma, tezaurus prirode u metafori. Njihova morfološka struktura nije nam nepoznata i oslanja se na kôd velikih Bućanovih teatarskih plakata, na leksičku auru njegove Žar Ptice (1983.) gotovo kloazoniranih boja u unutrašnjim obrisima, snažnih plastičkih i kolorističkih napinjanja i senzualnih zazivanja. Još nešto ih čini srodnim tome javnom Bućanovu žanru. Njihovi unutrašnji omjeri krupnih, gotovo monumentalnih, riječnih torza nadilaze naravnu veličinu i ostavljaju dojam kao da su segmenti dekora koji se može
nadmetati sa širinom vanjskih prostora s optikom pogleda iz daljine. Takve su i boje koje – u simulacijama fresco sinopia smeđih, zelenih, crvenih i mrkih sučeljene s visokim i čistim tonovima, prosvijetljenih, zamračenih, žarećih i ledenih zračenja – sugeriraju zidani oslonac. Možemo iz zamisliti u operi i u prirodi, u paviljonima, u drvenim ruinama, u katedralama, na billbordima, odolijevajući svojom amblematičnošću i dekorom hektici i kakofoniji ulične buke, sopranima, tenorima i čitavome simfonijskom orkestru. Ipak, riječ je o slikama, o interioriziranom polju medija koji na fonu svojega kvadrata podiže slojevitu metaforu i alegoriju. Kazuje nešto zaboravljeno – da tijelo nije samo tema već medij u mediju, Leonardova modularna čestica i velika umjetnička sema.
Rijeka je velika metafora, velika personifikacija, veliki simbol i velika alegorija. Ona je rađanje, izviranje, tijek, vrijeme, smrt i obnavljanje. Voda koju dotičeš riječna posljednja je od one što ode i prva od one što prispjeva. Tako i sadašnje vrijeme. Nema tijelo, ima tijek. Njezin su oblik obale, a njezina je bremenitost i njena sušnost potčinjenja godišnjim dobima. Bućanova je rijeka plava, duhovna, uzmičuća i izmičuća. Prozirna, hladna, imaginarna, nebeska. U hijerogamiji, u nadmetanju zemlje i neba. Crvena je u noći, nadmećući se crnilom bika. Žuta je poput kabaretske domine… Bućanova morfološka i ikonička asocijacija rijeke proteže se od faraonskog Egipta do američkog pop-arta u polju citatnosti koji pokazuje da su strukture vječne i da se ulijevaju u seme naših prepoznavanja, identifikacija i percepcija njihovih identifikacijskih barjaka. Bućan je svoje rijeke kloazonirao bojama barjaka zemalja kojima teku, podignuvši tonus njihovih sema u simboličnu signalizaciju, znak raspoznavanja koji zalazi u temu i motiv Barthovih mitologija i mitologizacija. U torzu bez glave i bez stopala, koji bi u rodnim terminima ženskog diskursa mogao izazvati zazor i najavu falogocentrizma, vidimo upravo suprotno, polaganje oružja prijetvornoga logosnog, maskulinog elementa koji je zapalio i čizmama pregazio svijet (Rajna). Rekli bi da je riječ o patrijarhalnom konstruktu koji čezne za matrijarhalnim zemljanim fundusom velike i erotične prirode.
Ženerijeke izranjaju kao amblemi monumentalne vjeroispovijesti, poganske i titanske.Vjeroispovijesti koja – nijeništadrugodolibitizaljubljenuprirodu. Kobno, slijepo, kao štotitanskadušainemožebitidrukčijanoslijepaikobna. Titanjeveličanstvenoivelikobiće, iistodobnoopako. Sličnobogovima, a čudovišno. Bućanove rijeke dolaze iz Venerine domene prije njezinog pripitomljavanja u mrežama ljubavnih komedija i tragedija, od Nje koja je vladala u još dubljim vremenima i koja se kao Isis nalazila između sunca i mjeseca u svjetotvornom erosu. Bućanove rijeke su poput Magne Mater, Perzefone, Artemide efeške, Amazonke; poput surove Kali, bijesne Eride, Discordie u prijeporima, Concordie u suglasjima i Victorije u pobjedama; poput efeba i kora, atleta, velike dojilje, domine, androgina i notorne čežnje svekolikog androcentričnog pučanstva, Fellinijeve Gradisce (Amarcord). Njihovi obrisi imaju liniju prethistorijskih idola plodnosti – steatopigijskih, plodnih i hraniteljskih – njima se opisuje valoviti fluid stature egipatskih kraljica, bujaju sokovi i kapilare Rubensovih heroina, stegnute su u disciplini španjolskog flamenca, s likom i memorijom podneblja kojima teku: španjolskom inkvizicijom čiji su čelični čaporci dosegli do prekoocanskih kišnih šuma, satravši civilizacije sunca (Guadalquivir); engleskim kolonijalizmom čiju je glavu spasio gusarski barjak skriven iza skuta anglikanske čednosti velike Elizabete (Temza); ruskom majkom dojiteljicom u moru egzekucijske krvi (Moskva); u fantaziji orijentalne imaginacije na procvjetalom Aladinovu ćilimu kao u ružičnjaku djevičinoga zatvorenog vrta u kojemu vodi dvosmislenu igru sa svojim jednorogom (Eufrat), u uređenome carskom Rimu čiji fon gori u Neronovom ludilu pod okukom ravnodušnoga plavog efeba (Tibar) i Pariz ravnodušan u svojoj eleganciji i rafinmanu (Seina) – ili ... Gotovo je nemoguće na površinu iznijeti sve Bućanove referencije koje se izmjenjuju neobuzdanim množenjem mnema. Riječ je o razbuđivanju jednog osobnog i zajedničkog rizoma(podzemnog korijenja i klijanja) koji se pokreće iz fundusa svih viđenih i pohranjenih slika i vjerojatno dostaje prvi potez kada će se one sve pokrenuti slijevajući se u korito svojega dominantnog uzorka. Možda je to rijeka Nil, obogotvorena hraniteljica faraonskog Egipta, djevica u pustinji, snaga žrtvenog dobročinstva, tekući lapis lazuli, okovan i obgrljen zlatom pustinje. Bućan je oslikava u nadnaravnom crtežu arabeske s udovima deltama i kraljevskom piramidom na venerinom humku. Riječ o jednome od najvećih simbola, svojevrsno predvorje ciklusa. Nil je velika alegorija, njezina piramida je njezin punctum, slika sinteze, simbol duhovnog, uzdizanja, središte intuicije, Horusovo oko... Nil je i egipatski fond crteža Bućanovih figura i obrisa profila i prednjih pogleda. I na kraju, ovaj niz možemo rekonstruirati prema vlastitom konstruktu … Nil je izvor i delta Bućanova ciklusa, a Volga je na kraju njezina hipostazirana suprotnost. Ona je drukčija. Prestaje biti koritom i postaje bocom, posudom koja preplavljuje unutar sebe u orgazmičkom plavetnilu kao naizgled bezazlena asocijacija ruske babuške ili mimikrizirana vagina dentata u nebeskoj auri – središte svijeta. Romantično, dramatično i u paradoksu između poetskog i sarkastičnog teku Bućanove rijeke, razlijevajući svijest, podsvijest i savjest jedne nove slikarske geste koja rekapitulira, opasuje i mrvi kadrove konvencija i formula." M.Š.B.
U raspojasanom dionizijskom mediteranskom plesu umjetnik je agresivan, brutalan, istinski ljut, podrugljiv, prijetvoran…a onda, odjednom, vrhunski estetičan, nježan. Erotičan. Erotika mu se skriva u zelenim listiovima kukuruza, klizi obrisima aktova i nestaje u vrtlozima ktonskog podzemlja. Možda bi samo htio sjediti u kanuu i biti vođen zvjezdama i strujama i umaknuti prozaičnoj sadašnjici?
Velika crnobijela uskovitlana slika zove se džungla. Gotovo iste imaju naziv New York.
«Jer izbrisana je granica između «grada» (polis) i «prirode»: Grad ljudi, nekad enklava u neljudskom svijetu, širi se preko granice zemaljske prirode i uzurpira njezino mjesto. Iščezla je razlika između vještačkog i prirodnog, sfera vještačkog je progutala prirodno; i istovremeno totalni artefakt čovjekovih djela, koja su postala svijet, koja djeluju na njega i zahvaljujući njemu samom, rađa jednu novu vrstu «prirode», to jest jednu sopstvenu dinamičku nužnost s kojom je u jednom potpuno novom smislu konfrontirana čovjekova sloboda.
Nekad se moglo reći fiat iustitia, pereat mundus, «nek se vrši pravda, pa makar propao svijet» - gdje «svijet» naravno, označava obnovljivu enklavu u cjelini koja nikad ne propada; sada, kad je to propadanje cjeline zbog čovjekovih djelovanja, bila ona pravedna ili nepravedna, postalo realna mogućnost, ovako nešto se više ne može reći ni u retorskom zanosu. U domen zakona, koje globalni «grad» mora sebi dati ulaze pitanja koja nikad ranije nisu bila predmet zakonodavstva, među njima pitanje o postojanju jednog svijeta za buduća pokoljenja ljudi.
To da u svakoj budućnosti treba da postoji jedan takav svijet - svijet pogodan da ga ljudi nastanjuju - i da on u svakoj budućnosti treba da bude nastanjen čovječanstvom koje je dostojno ovog imena, to se spremno potvrđuje kao opći aksiom ili kao uvjerljiva poželjnost spekulativne fantazije (tako uvjerljivo i tako nedokazivo kao što je i postavka da je egzistencija nekog svijeta uopće bolja nego egzistencija nikakvog svijeta): ali kao moralna propozicija, naime, kao praktična obaveza spram potomstva jedne daleke budućnosti i kao princip za odlučivanja u suvremenoj akciji, ta postavka se veoma razlikuje od imperativa ranije etike istovremenosti; a na pozornicu morala ona je došla tek s našim novovrsnim snagama i novom dosežnošću našeg prethodnog znanja. Prisustvo čovjeka na svijetu je bilo nešto prvo i nesumnjivo dato od čega je polazila svaka ideja .» Hans Jonas.
Uskovitlanim crnilom iskazano neprohodno zelenilo, kojeg je sve manje i neprohodno betonsko sivilo, kojeg je sve više. Životinjski svijet smo uništili – nalazimo ga u kavezima sramotnih zooloških vrtova ili u rezervatima , koji u biti služe opet čovjeku za njegovu turističku razbibrigu. I raznovrsnost biljaka nestaje istom neumitnošću , ostaju samo najgrublje invazijske biljke.
Tu je i insekat. Organizam koji je na sve imun. Jedan od najstrašnijih. Bogomoljka.
«Nepogrješiv ubilački stroj. Mantodea, Mantis religiosa, Santandea – pripada rodu empusida, personifikacija je kanibalističke femine koja u orgazmičkom vrhuncu otkida glavu svojem muškarcu i jede njegove razbacane ostatke.» M.Š.B.
“Muški je doprinos prokreaciji trenutačan i prolazan. Začeće je točka vremena , jedan od faličkih vrhunaca djelovanja, poslije kojeg se muškarac povlači beskoristan. Trudna je žena demonski, đavolski cjelovita.kao ontološki entitet ne treba ništa i nikoga. ".piše Camilla Paglia. "Muško vezivanje i patrijarhat bili su utočišta u koja ga je tjerao njegov užasan osjećaj ženske moći , njene nepristupčnosti, njezina arhetipskog zajedništva s ktonskom prirodom."
Životni prostor je postao opasan i upitan. Život nehuman. Moral se pretvorio u nemoral, svakodnevica bremenita nezadovoljstvom. Međuljudski odnosi razarajući…
Tko tu koga ševi, Kamatari, Kolekcionari, Šarm je otišao u vjetar, Autoportret pred streljačkim vodom, Novi je zatvor dobio Zagreb…samo su neki nazivi Bućanovih radova. iz cilusa Bogomoljke. To su trometarski crteži na papiru.
Pedeset tisuća ljudi je marširalo zagrebačkim ulicama prosvjedujući zbog užasnog i nepravednog socijalnog stanja, besposlice, jasno prepoznatljive i nekažnjavane korupcije, toleriranja neopravdano bogatih, političkih i privrednih afera za koje nitko ne odgovara, mladosti bez iluzija…Gledala sam to na televiziji u miru izolacije dalekog otočića.. Očekala da ću vidjeti Bućanove slike sa zadnje izložbe u Galeriji Forum Traiano umjesto štrajkaških plakata – kao najupečatljivije štrajkaške plakate.
U prljavo zelenoj paleti naslikani u obliku najagresivnije biljke, kaktusa roda opuncije. “Šire se kao zlo svijetom, nemoguće ih je iskorijeniti, bujaju na vlastitoj truleži” M.S.Š.
Slike su bile urlik i nisam znala kako obzirno reći umjetniku da će ih dočekati urlik prozvanih. Ostala sam zaprepaštena, još uvijek jesam, što je izložba prošla u totalnoj ignoranciji. Nedodirljivost, arogantnost, nehaj optuženih?! Tek nekoliko najava da će se otvoriti izložba ili da je otvorena. Pronašla sam jednu kratku kritiku Marine Tenžere. “Dvjesto bogatih i nekoliko milijuna siromašnih koji se nisu snašli u tranzicijskom svinjcu prijelaza iz komunističkog terora u brutalnu novčarsku ekonomiju, zahtjevaju doista kaktusnu izdržljivost.
Nakon mračna šamanska ciklusa »Lovci na ljudske glave« Bućan opet stvara prepoznatljiv (čitaj originalan) ciklus »Forum Traiano«, što je velika rijetkost u zagrebačkoj likovnoj močvari. »Špijun se pretvorio u kaktus«, »Bijedni i bosi«, »Gladni i žedni«, »Prosjaci pred crkvom«, »Inga Domoljup-ka«, »Gospodari i sluge«,znakoviti su naslovi djela .Bućanovo slikarstvo u temeljima je određeno njegovim grafičkim dizajnom, što znači da mu slike uvijek imaju snagu plakatnog znaka kojim se davno svjetski proslavio. “
U palmižansku zbirku ušlo je nekoliko radova koji ne podliježu ovoj teškoj kritici socijalnog stanja u našoj zemlji, Iako iz istog ciklusa ne pripadaju tom nizu; "Žena koja bere šljive" nježne estetike i erotike i homage Goyi, Manetovu, elegantni Rimski, balkon "i. Zabavljeni, zatravljeni prizorom vlastite egzistencije, ne upuštamo se najčešće svijesno i ozbiljno razmišljanje za rješavanjem globalnih problema. Razmišljanja o Svijetu kao jedinstvenom domu svih stanovnika ove planete daleka su, još nepojmljiva, budućnost.
A vrijeme ljudskog otrežnjivanja – u izbjegavanju sveopće apokalipse – ističe.
