IZLOŽBA: Dražen Pejković - POSTGENESIS / 3A
Naoko izjedene i erodirane površine, prošupljeni i providni volumeni skulptura Dražena Pejkovića na prvu prizivaju enformelističko shvaćanje materijala i apstraktnih forma kao ključnih govora u umjetnosti, što dolazi do izražaja i u drugim likovnim disciplinama i medijima kojima se bavi. Apstraktnim rastočenim formama njegovih skulptura paradoksalno se suprostavlja njihova arhitektonika i stabilnost izgrađena konstruktima kvrgavih vertikala, dijagonala, kružnica i spirala. Egzistencijalistička promišljanja evocirana u autorovu prethodnom umjetničkom projektu, ciklusu "Genesis", realiziran izložbama tijekom sedam godina a elaboriran pojmovima: Virusi 2013., Mreže 2014., Mikroni 2015., Mutacije 2016., Evolucija 2017., Kloniranje 2018., i Singularnost 2019. Kako sam ističe, ti pojmovi sažeto opisuju najvažnije civilizacijske spoznaje, a radeći na tom velikom ciklusu i sam je kreativno i tehnički sazrijevao, implicirajući genezu osobne kiparske povijesti.
Novim ciklusom POSTGENESIS na izložbi u Muzeju grada Kaštela Pejković predstavlja radove koji se stilski i tehnički nadovezuju na dio radova iz prethodnih cjelina, na primjer Mikroni, Mutacije, a posebice na Singularnost . Referirajući se na recentne radove, autor ističe koncepcijsku okosnicu koju čine tri česta pojma u povijesnoumjetničkom leksiku: arhitektoničnost, asocijativnost i apstrakcija, koje sažima u nazivu izložbe - 3A. Je li ta skorašnja promjena, odustajanje od promišljanja o temama koje ionako ostaju bez idealnog odgovora, kao i od pitanja svrhe koja ne isključuju tjeskobu i neizvjesnost, posebice i na neobičan način izražene upravo u aktualnom razdoblju globalne pandemije, ili odaziv kreativnosti usprkos njima? Kod Pejkovića to je očigledno optimistična potvrda ovog drugog, svjedočeći je predanim, strpljivim, metodičnim i plodnim radom da bi namirio sve svoje profesionalne i kreativne interese i namisli. Za razliku od ciklusa "Genesis", kada su pojmovi imputirali tematska i motivska ishodišta koja su ionako bila izgovor za činjenje, autor sada oslobođen referencija, ne isključujući figurativne refleksije, svjedoči o većoj slobodi osobne umjetničke imaginacije. Te skulpture evociraju pitanja i izazivaju mješavine osjećaja, ali prije svega one prizivaju procesualnost, tihu dramatičnost, mistiku, atmosferičnost i gotovo hipnotičku vizualnu harmoniju. Dominirajući prostorom one potiskuju sve drugo u privid odsutnosti.
Izborom materijala: žice, gline, gipsa, ljepila, smole, tekstilnih niti i polistirena te višegodišnjim praktičnim istraživanjem razvija i usavršava tehniku koja odgovara njegovu senzibilitetu i zamislima. Asocijativni biomorfni, antropomorfni, arhitektonski i totemski oblici Pejkovićevih skulptura naoko su nagrižene, raspadajuće a, zapravo brižljivo građene strukture oplemenjene estetikom crne boje i njezina svilenkasta sjaja. O kakvom god se izvoru, vrsti ili intenzitetu svjetla radilo, s njim autor računa u krajnjoj suptilnoj dinamici dojma skulptura. Njegovo trenutno tamno shvaćanje motiva /pojma/ strukture, ambivalentnost tih pomalo zastrašujućih i zagonetnih "predmeta", njihova izvedbena rafiniranost, estetska snaga i evokacija materijala čine ih privlačnima i sugestivnima. Evolutivnom kiparskom putu doprinosi njegova promišljenost i studioznost. Minucioznim građenjem sitnim sferičnim elementima strukturira uslojava fine površinske teksture a povezivanjem i uplitanjem impregniranih tekstilnih niti umjetnik gradi više ili manje složene mrežaste strukture. Takve tehnike pretpostavljaju, barem u imaginaciji autorice ovih redaka, gotovo kontemplativnu atmosferu svojstvenu finomehaničarima i paškim ili hvarskim benediktinkama dok šivaju svoje dragocjene čipke. Stupnjevanjem gustoće niti vlakana između konstrukcijskih struktura umjetnik gradi "prostorne crteže", tvoreći plastičke slike ili niti pušta padati te se doimaju poput ticala meduza ili kakvih drugih provodnika pritajenih vitaliteta. Strukture oplošja zatvaraju i otvaraju volumene, raspukline otkrivaju sadržaje, a percepcija pojedinih skulptura značajno se mijenja ovisno o kutu gledanja. Pejkovićeve skulpture aktiviraju i dinamiziraju prostor oko sebe i unutar svojih tijela, zahvaćajući ga odražavaju esenciju, kreaciju, kretanje i vitalitet. To su spomenici živoj tvari, pojedinačnim životima i simboli suvremenog društvenog tkiva, one su mikro i makro svjetovi žive tvari podložne raspadljivosti, ali i obnavljanju.
Mirela Vujević Duvnjak |
