Duje Botteri / Iskapanje svjetla 4. 10. – 11.11.2022.
Kustosica izložbe i autorica teksta: Mirela Vujević Duvnjak, muzejska savjetnica

Neće ti više sunce biti svjetlost danju nit' će ti svijetlit' mjesečina,
nego će Gospodin biti tvoje vječno svjetlo i tvoj će Bog biti tvoj sjaj…
(Iz 60,19)

Respektabilan opus mladog kipara i slikara Duje Botterija izraz je njegove  potrage i nagnuća prema uzvišenom izvoru svega stvorenog  i  istinskom vrelu svjetla.  O tome progovaraju i njegovi najraniji radovi: Iz spisa Asiškog siromaha, 2007.,  Ulaz, 2009.,  Silaženje u unutrašnje svetište, 2010., Prolaz, 2012., Oblik svjetla, 2013., Prolaz, 2012., Događaj svjetlosti, 2012. – 2018., kao i recentni : Iskapanje svjetla, Prostor tišine, Primaknutost, Onkraj,…  Koncepcijska polazišta  i likovne izvedbe  uvijek su paralelno usidreni  u dubinskim prostorima njegova duha i u temeljitu promišljanju likovnog zadatka.

Nakon  slika žive  palete  kojom  je izrazio silinu osjećaja i entuzijazma, jer  boja  je za njega područje  ekstrovertiranosti,  uslijedilo je zasićenje i nastupio je  post od boja.  Monokromne  je slike  sporadično  počeo slikati  i prije: Silazak u dubinu,  2014., Unutarnje svjetlo,  2017., a od 2018. postaju njegov prostor istraživanja i modus operandi. Kontemplativni pristup  stvaralačkim procesima u novom ciklusu označava i njegovo novo introspektivno  razdoblje.  Poput posta koji pročišćava i otvara horizonte duha,  tako  i Botterijeve slike u svojoj monokromiji   sabiru bogatstvo nijansi pretežito plavih pigmenata, od tirkiznih zelenkasto – plavih,  dubokih plavih,  ljubičastih, zatim    kobaltnih,  pariških i indigo plavih nijansa.  Živo hipnotizirajuće plavetnilo ultramarina (lazurita) samo po sebi uzdiže i pročišćava svojim dubokim  i nedokučivim rasponom tonova. U tim bogatim voštanim fluidima sadržan je i oblik, i prostor,  i svjetlo, i tišina.

Na izložbi  Iskapanje svjetla  u kaštelu Vitturi  Botteri izlaže desetak slika velikog  i sedamdesetak slika malog formata nastalih u posljednje gotovo četiri godine. Izrađene su u staroj, skoro zaboravljenoj tehnici enkaustike, na drvenoj ploči pigmentima rastopljenima u pčelinjem vosku, stvarajući  slike čudesna svjetla  i unutrašnjih prostora. Najpoznatije enkaustike  antičkog svijeta su "Faiyumski portreti" nastali kombinacijom naturalističkoga grčkog portreta  s egipatskim i rimskim značajkama  iz razdoblja  rimske vladavine Egiptom a datiraju od kasnog  1. stoljeća prije Krista do sredine 3. stoljeća poslije Krista. To je tehnika  koja, kako to pokazuju i faiyumski mumijski portreti,  izvanredno čuva postojanost i svježinu pigmenata.  Njihova postojanost, svježina, magnetičnost  i kako Duje Botteri kaže ambicija da budu bezvremenski dali su važan poticaj njegovu stvaralaštvu. Smatra se da su ti portreti dijelom utjecali  (frontalna perspektiva i fokus na ključne crte lica) i na kasniji ikonopis.  Najstarije sačuvane enkaustike s kršćanskim motivima bizantske su ikone iz 6. stoljeća. Tijekom vremena uporabu voska  kao veziva zamijenila je jajna emulzija pa su ikone iz kasnijih razdoblja "napisane" u tehnici tempere na drvu. Tradicija je  ikonopisanja,  bilo da se radi o enkaustici ili temperi, srodna  Botterijevu slikarstvu  jer se u obama slučajevima radi o obliku  meditativne molitve, otkrivanja otajstvenog, participaciji u kontinuumu Božjeg  stvaranja …

Stružući,  prethodno kistom nanesene pa uglačane  slojeve najprije bijelog pa obojenog voska, umjetnik  traži svjetlo koje ga  poziva iz unutrašnjih prostora slike.  Uporaba  jedne boje omogućila mu je iznalaženje novih oblika i novih slikarskih mogućnosti preko kiparskog pristupa slici. Kiparskim postupcima  više nego slikarskim  Botteri ugrađuje u sliku  dio identiteta svoga tijela. Grebanjem utiskuje putanje, iskapa slojeve voska koji definiraju prostornu strukturu, tražeći  prave odnose luminoznosti, postupno otkriva skrivenu sliku. Pokreti ritmičnog  struganja voštanih layera transponiraju se u svojevrsnu introspekciju, ugađajući  se prema  sveprisutnom procesu neprekinute kreacije do  konačnog očitovanja tonski razrađene  slike. Originalnost je i jedna od zanimljivosti Botterijeve tehnike  da kiparskim načinom, oduzimanjem materijala, primjerice kao pri izradi reljefa,  dobiva izrazito slikarske tonske  kvalitete i rafiniranu  svjetlost, očitujući svoj kiparski i slikarski identitet.

Iako proizlaze iz samotišta, iz  intimnih  čežnja  i duhovnih  traženja, Botterijeve slike  ne vode gledatelja u prostore  nedefiniranosti  i tjeskobe, nego u  vizualnu ugodu i odmorišta duše.  Jednostavnost i kombinatorika labilne, otvorene  geometrije pravokutnika, koji je metafora vrata ili prolaza, sidri, naglašava i dinamizira prostor slike. Kompozicijske inačice tih jednostavnih elemenata u službi su svjetlosti koja  difuzno treperi, prodirući  u prostor  gledatelja,  ali i navodeći ga u prostore  izvora svijetla  duboko u tijelu slike, ne stvarajući  pri tom natruhe napetosti,  nego  percepcijsko poniranje, sabranost i mir.  Osim  luminoznosti,  tonskih vrijednosti,  skladnih kompozicijskih rješenja prostornih odnosa, s izraženim ili zamućenim vertikalama  i horizontalama na nekima od slika, važna je sastavnica i  razigrani grafizam oslobođen semantičkih čitanja sjedinjen s umjetnikovim apstraktnim imaginarijem.

U umjetničkoj namjeri ovog autora koja je u volji za formom,  u predanju , traženju svjetla i sukreaciji   čitamo paralelu s drevnim ikonopisom.  U modificiranom  tehničkom postupku vidimo inventivnost i  individualizam u  duhu postmodernizma a u jedinstvenoj procesualnosti, koja je za njega poput objave, sadržano je jedno i drugo, tradicija i suvremenost.

Likovna promišljenost  i iskustva metafizičkih tema, utvrđivanje ideja,  razvijanje i usavršavanje jedinstvene i nimalo jednostavne  tehnike izvedbe  činjenice su koje govore o snazi i autentičnosti umjetnika čija djela oduševljavaju duše, ushićuju ih i zahvaćaju gotovo kontemplativnom vizualnom harmonijom. Vitalnost Dujine kreativnosti nam u ozračju svekolike  otuđenosti, nepovjerenja, nestabilnosti, svijeta spektakla, banalnosti i površnosti, nudi vizualnu ugodu koja osvaja i  aktivira dublje slojeve nutrine senzibilnog recipijenta, daje osjećaj počinka, stabilnosti, sigurnosti i nade,   potiču promišljanja o mogućnostima i slobodi izbora, promjeni  vlastitog srca ( Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce  (Mt 6, 21)), pridonoseći izgradnji kulture mira, prijanjanja  dobru i  pravednosti koja spašava.

Mirela Vujević Duvnjak