Emanuel Vidović – Izbor djela iz fundusa Galerije Emanuel Vidović, autorice više kustosice Muzeja grada Splita Nele Žižić, izložba je odabranih djela koja prikazuju presjek stvaralaštva  splitskog slikara venecijanskoga formativnog iskustva  Emanuela Vidovića.  Gostovala je  u Varaždinu, Sisku, Samoboru, Mostaru i Klanjcu.  Proteklih godina naše dvije ustanove uspješno surađuju pa je tako Odjel moderne i suvremene umjetnosti  Muzeja grada Kaštela posudio djela Marina Studina iz fundusa Muzeja grada Splita za retrospektivnu izložbu 2015. godine. Ne znamo je li Vidović naslikao kakvu kaštelansku vedutu, uličicu, kaštel ili težačku kuću, ali pouzdano znamo da je prije 100 godina  nazočio svečanom otvorenju izložbe  mladog  kipara Marina Studina u općinskoj vijećnici u Kaštel Novome, koju ćemo nastojati oživjeti  krajem godine.

manuel Vidović  bio je središnja ličnost kulturnog života u Splitu na početku 20. stoljeća i nositelj modernih umjetničkih  tendencija.  Ovo je njegovo prvo  gostovanje u Muzeju grada Kaštela,  a realizirano je sredstvima Ministarstva kulture i Grada Kaštela.  Kaštelanska publika vidjet će 29 Vidovićevih slika nastalih u razdoblju od gotovo 60 godina, između 1897. i 1953. godine. Slike su to nastale  u tehnici ulja na platnu, drvu ili papiru, akvarela, pastela i u kombiniranoj tehnici  ulja i gvaša. Izložena su djela različitih motiva koje je  on duboko doživljavajući otkrivao i crpio iz atmosfera i ugođaja   krajolika i interijera, po čemu je  najprepoznatljiviji.   Izložba obuhvaća  rane slike venecijanske lagune, Chioggie; vedute i motive  Splita, Vranjica, Solina, Trogira, Čiova; slikovite interijere  splitskih i trogirskih crkava, splitske katedrale;  vlastite intimne interijere, poput  ateljea, blagavaonice ili sobe; mrtve prirode sa starim lutkama, uključujući  i toplu, tajnovitu  Mrtvu prirodu sa Smajićevim konjićem…  Tamne, zgusnute   "vidovićevske"  površine  generirane iz  dubokog doživljaja prašnjavih i čađavih starih predmeta i njihovih ambijenata,  treperave  atmosfere koje unatoč nemirnim potezima kista odišu spokojem, prisnošću i suživljenošću; nadahnjivale su mnoge, a  posebice slikare splitskoga kruga u građenju vlastitog izraza, često potpuno drugačijih poetika.

Mirela Vujević Duvnjak

…Emanuel Vidović bio je desetljećima žrtva nepravedne minorizacije i marginalizacije utjecajnog dijela hrvatske umjetničke kritike. Tek je povjesničar umjetnosti Igor Zidić monografskim izložbama koje je priredio 1971., 1982. i 1987. godine ukazao na činjenicu da je Vidović jedan od začetnika hrvatske moderne, a isto tako i aktivni učesnik procesa modernizacije hrvatskog slikarstva sve do pedesetih godina prošloga stoljeća.

Vidović nije nikada boravio u Münchenu i Parizu, ali je zato, za vrijeme boravka u likovnim centrima Italije, Veneciji i Milanu, primio najsvježije poticaje suvremenog talijanskog slikarstva koje nije toliko zaostajalo za francuskim ili njemačkim koliko se to, iako nepravedno, mislilo. Revno je pratio rad kasnih romantičara, verista, macchiaiola i postimpresionista, te razumijevajući, ali ne kopirajući ikoga, stvarao temelje na kojima će izgraditi svoj osebujni i autentični umjetnički izraz.

Počeci Vidovićeva likovnog formiranja vežu se za Veneciju kamo odlazi studirati. Vrlo brzo uviđa da od konzervativnih profesora s Accademie di Belle arti ne može mnogo naučiti pa izabire teži put, samostalno učenje. Tražimo li korijene njegova ranog pejzažnog slikarstva, možemo ih naći u slikarstvu talijanskih macchiaiola, mletačkih vedutista od klasika Guardija i Canaletta do njegovih suvremenika Ettorea Tita, Giacoma Favretta i Pietra Fragiacoma. Boravkom u Milanu (1892.-1895.) dolazi u izravan dodir i sa slikarstvom talijanskih divizionista, osebujnom inačicom francuskog postimpresionizma, koje se nije iscrpljivalo isključivo u rješavanju problema slikarske tehnike, nego je, u skladu s duhovnim strujanjima druge polovice 19. stoljeća, unosilo subjektivne sadržaje u slikarstvo koristeći elemente likovnog jezika za prenošenje nelikovnog, mentalnih projekcija. Posredstvom slikara kao što su Giovanni Segantini, Gaetano Previati, Angelo Morbelli, Giuseppe Nomellini i Giuseppe Pelizza da Volpedo upoznaje novu tehniku slikanja točkicama, ali je vrlo brzo prilagođava u sredstvo slikanja vlastitih vizija.

Na mladog će Vidovića presudno utjecati i splitska kulturna sredina. Kao član Književno-umjetničkog kluba (od 1900.) koji je okupljao vrhunske hrvatske intelektualce, književnike, slikare, kipare, arhitekte i glazbenike, Vidović je ostao u dodiru sa suvremenim umjetničkim strujama koje su sada stizale i u Split, uglavnom iz secesijskog Beča. Ne treba zaboraviti ni to da Vidović sve do 1912. godine redovito odlazi u Italiju i posjećuje venecijanska bijenala te iz prve ruke dobiva informacije o suvremenoj europskoj likovnoj sceni. Znamo da su ga na bijenalima posebno oduševljavala Whistlerova nokturna i općenito sutonsko slikarstvo s kraja 19. stoljeća.

Od početka se na Vidovićevim djelima primjećuje borba između realističkog, verističkog i simbolističkog, vizionarskog načina prikazivanja stvarnosti. Prve su Vidovićeve slike studije na drvu ili kartonu naslikane u pleneru tehnikom slobodnih mrlja u čistim svijetlim ili sivilom prigušenim tamnim bojama, a bliske su slikama talijanskih macchiaiola. Usporedno s realističko-impresionističkim uljima, Vidović slika i atelijerske slike srednjeg ili velikog formata, stilizirane sutonske krajolike u kojima samuju ljudske figure, utopljene u romantičarsko-simbolističko ozračje… ( iz predgovora Nele Žižić )