| Novosti... |
NATJEČAJ POVODOM 26. MUZEJSKE EDUKATIVNE AKCIJE 2021. GODINE!
Dragi prijatelju muzeja i knjižnice! Pročitaj, poslušaj, zamisli pa nacrtaj ili naslikaj i osvoji nagradu! Muzeji i knjižnice za tebe čuvaju i pričaju mnoge priče. Kada si zadnji put bio u nekom muzeju ili knjižnici? Vjerojatno prije ovih pandemijskih neprilika. Uobičajeno bi posjetio i razgledao muzej, posudio slikovnicu ili knjigu u knjižnici, pročitao i poslušao neku od priča i još vidio mnogo toga. Jesi li se ikada zapitao kako nastaju slikovnice? Evo kako. Netko napiše tekst, a netko nacrta ili naslika ilustracije prema tom tekstu. Poslije netko sve to poveže, uredi, tiska, izloži u knjižari i knjižnici ili postavi na Internet. Muzej grada Kaštela pripremio je novu priču Kambelovska ljubavna priča - Mihovil Cambi i njegova Karmela čiji tekst ovdje donosimo. Priča je smještena u današnji Kaštel Kambelovac, gdje su živjeli hrabri i odvažni mladić Mihovil i djevojka Karmela, u vrijeme izgradnje utvrda - kaštela i tadašnjih burnih povijesnih događaja. Unatoč svim nevoljama, ostaju vjerni svojoj ljubavi. Ova priča je putovanje u prošlost na kojem ćeš bolje upoznati povijest kaštelanskog kraja. Ako trenutno ne možeš u muzej i knjižnicu oni mogu doći k tebi u školu ili kući. Pitaš se kako? Ove neprilike stvaraju i izvanredne prilike – kao što je ova. Pročitaj, poslušaj, zamisli pa nacrtaj ili naslikaj dio priče kako je ti vidiš i osvoji nagradu.
Nagrade: 20 muzejskih kompleta, glavna nagrada MOBITEL Kako sudjelovati i doći do nagrada: Kako dostaviti radove:
Kako fotografirati:
Kada: od 30. travnja do 20. lipnja 2021. godine. Tko ima pravo sudjelovanja: od 5 do 15 godina. Gdje: Muzej grada Kaštela, kaštelanske OŠ, Gradska knjižnica Kaštela (ako dozvole prilike) i kod kuće. Online:
Kambelovska ljubavna priča
Bilo vam je to prije puno godina u današnjemu mjestu Kaštel Kambelovcu. U visokoj okrugloj kuli živjela je bogata obitelj Cambi koju su seljani još zvali Kambelovići. Tu je živio strogi zemljoposjednik Petar Cambi. Glava mu je bila tvrda i velika, kao i ona velika kula u kojoj je stanovao, a iz koje se vidi cijeli Kambelovac. Sve je on volio vidjeti i sve je htio znati. Bio je glavni i svi su ga morali slušati. Govorahu da je bio dobar čovjek, ali i prilično tvrdoglav. Kada bi nešto u svojoj glavi zauzeo, tvrdo bi to zauzeo i teško bi se mijenjao. Imao vam je on dobru i poslušnu ženu Mariju i sina Mihovila koji je bio odvažan i plemenit mladić. Njegovoj snazi i srčanosti nije bilo jačega, hrabrijega i boljega momka u selu. I on je isto bio malo na svoju ruku. Što naumi to i učini – bez puno razmišljati. Za njega je otac planirao kako će završiti vojnu školu za kapetana galije u Veneciji i oženiti se djevojkom visokoga plemićkoga roda. Jest da je otac to planirao, ali nije sve do kraja isplanirao. Nije mogao znati za neke stvari koje će se dogoditi, a njih nije mogao pod svoju volju ugoditi. Blizu njih, u seljačkome zaseoku zvanom Piškera, živjeli su ribari. Živjeli su slobodno – po svoju. Nisu se oni ni u koga dirali, a ni njih nije nitko smio taknuti. Nisu imali svoje zemlje pa su sve nade polagali u more i što im ono dade. I kuće su sagradili u moru nasuvši u plićaku teren oko hridi s puno donesenoga kamenja. U tom dijelu sela živio je stari ribar koji je znao dobro hvatati ribe. Ruke su mu bile hrapave i izgrebane od velikog veslanja, dizanja vrša, parangala i potezanja mreža. Ma to vam za ovu priču i nije toliko važno. Važno vam je, da je on imao puno lijepu kćer koja se zvala Karmela. Još dok je bila djevojčica ostala je sirotica bez majke. Kao djevojka bila je ljepša od najljepšega cvijeta. Govorilo se da nema ljepše cure u cijelom Kambelovcu i u svim splitskim Kaštelima. Neki su govorili da joj je po ljepoti možda bila ravna samo neka cura iz Donjih Kaštela. Ma, to se onda samo tako pričalo. Neka je bila lijepa kao najljepši cvijet, nije mirisala po cvijeću već po ribi što ju je s ocem hvatala, prebirala i po selu prodavala. Kada bi išla s drvenim sandučićem ribe na glavi, po selu bi se svi za njom okretali – i staro i mlado. Ona bi u rano jutro, blizu luke, prodavala ribu na onoj velikoj, kamenoj ploči. Puno je njih išlo na ribarnicu samo da nju vidi. Jer, kad bi te pogledala s onim očima – sve te trnci prođu i protrese te nešto sve do u pete. I Cambijev sin Mihovil bi koji put išao uzeti ribe za objed ocu i majci. Nije njemu bilo toliko do ribe i radosti roditelja koliko iz blizine vidjeti Karmelu. Ona bi se pretvarala kao da ga ne poznaje, kao da nisu iz istoga mjesta. Znala je ona – jesu oni iz istoga sela, ali je on sin gospodara polovice toga sela, a ona sirotica – ribareva jedinica – nije imala kući spremljene ni sve plahte ni jastučnice ni donjih gaća od miraza za udaju. Ma gdje će tu što biti – mislila je ona, ali bi ga isto onim lijepim očima kriomice dobro pogledala i izmjerila od glave do pete. A bio je, mora se priznati, zgodan momak. Kad bi hitro nosio sandučić pun ribe kući roditeljima, lijepo bi mu se vidjeli mišići na rukama. Ljudi moji, jednoga dana velika turska Osmanlijska vojska napala je današnje selo Kambelovac. Za spasiti glavu, svi koji su radili u polju, pobjegli su u mjesto gdje je tko stanovao. Cambijevi i oni njihovi seljaci u svoju tvrdu i visoku kamenu kulu i zaklon oko nje. Seljaci u utvrđeno naselje unutar slabašnih zidina i tko je gdje što imao – pobjegao je i sakrio se tu. Neprijateljska vojska opkolila je cijelo selo. Dok je opsada trajala više nitko nije mogao ni unutra ni vani. Prvo su Turci pokušali osvojiti mjesto gdje su živjeli Cambijevi. Sigurno su Turci mislili: Bogati su ti Cambijevi. Jedan dio rodbine živi im u Splitu iza velikih gradskih zidina, a dio obitelji im je u dalekoj Firenci. Dok im pomoć stigne mi ćemo ih već do tada osvojiti, orobiti, pokoriti te u roblje odvesti. Ribarski dio sela, Piškera, bio je slabo ograđen i slabo branjeni dio mjesta. Zbog toga su neki ribari brže-bolje sa svojim brodovima pobjegli u Split i na otok Čiovo. Karmelin otac nije htio bježati. Rekao je: Jest da sam siromah ribar, ali neću bježati. Ova moja siromašna kuća, kakva je - takva je, moja je i meni je najljepša. Ne dam je nikome! Kako im, uz sve napore i velike gubitke, nije uspjelo osvojiti kulu i zaklon oko nje, onda su od bijesa zapalili seosku crkvu koja je tada bila na osami, van sela i nezaštićena. Puna tri dana nikako Turcima nije uspjelo osvojiti onaj dio sela gdje je bila Cambijeva visoka okrugla kula pa su treći dan odlučili odustati i otići. Prije toga, napali su iznenada one jadne male ribarske kuće u moru. Čula se pucnjava, vika, skrika, a s vrha kule sve je to gledao mladi Mihovil Cambi. U jednom trenutku vidio je jakog vojskovođu Turčina, kojega su zvali Murat–aga, kako vezanu vuče njemu dragu Karmelu. Srce mu je prolupalo kao najžešći ratnički bubanj. Bijes mu je pao na oči i udario u glavu. Zacrvenio se je kao riba škarpun. Taj nesretnjak, razbojnik Murat–aga, otima mu najljepšu djevojku iz sela. Ljut, kao ljuti pas, bez razmišljanja Mihovil izleti s mačem ispred zidina sela, a za njim i cijela seoska četa njegovih hrabrih momaka s puškama kremenjačama i kuburama, mačevima, kopljima i sjekirama. Upravo tada, prispjelo je upomoć više naoružanih ljudi iz trogirskih Kaštela. Te dvije malobrojne čete presjekle su put Turcima i oslobodile djevojku Karmelu i još nekoliko zarobljenih dječaka. Izgubivši vojskovođu, turska vojska prestraši se i pobježe preko brda. Svi su se radovali što su Turke potjerali, ali u selu je ostala velika žalost. Izgorene kuće i crkva puno su ružno izgledale. Nekoliko ljudi iz sela je poginulo, a među njima i Karmelin otac – onaj stari hrabri ribar. Karmela se nije imala gdje vratiti. Ostala je živa, ali je ostala bez oca, očinske kuće i bilo čega. Sama samcata, sirota na ovome svijetu. Mislila je jadna da za nju više nema života i pitala se kako će tako dalje kroz život sama. Gledao je takvu tužnu mladi Cambi pa joj kroz pjesmicu reče: Od oca si ribara – težaka
Sva sretna Karmela pristane na neočekivanu ženidbenu ponudu. I tako prođe godina dana žalosti za ocem i ona se udala za mladoga Cambija. Jest da je stari Cambi u početku gunđao što mu se sin ženi za seljanku, pučanku, a ne kako je on htio za gospođicu plemkinju, ali je ipak popustio kad je upoznao dobru Karmelu i kad su mu se počeli rađati zdravi i jaki unuci. Stari dokumenti govore nam da su bili sretni i da su imali puno lijepe djece. Prvo na svijet su došla, jedan za drugim, jedan drugom do vrata – dva brata. Pa opet do dvije godine jedan za drugoga, jedan drugome od uha do uha, glava do glave – druga dva blizanca brata. Pa opet dogodine muško, za inat mladomu ocu Mihovilu koji je htio, uza onu stariju djecu velikih ušiju, imati malešnu curicu – lijepu djevojčicu. Ana, rodila se zadnja i bila je najljepša i najslađa. Svi su je voljeli. Pričalo se da je, kada je narasla, bila ljepotica kao i njena majka, ali to je već priča za neku drugu zgodu. A ona joj braća, svaki viši od uha do uha, imala su malo veću glavu na svoga oca, a malo tvrđu na djeda.
© Mario Klaić • MUZEJ GRADA KAŠTELA, Kaštela, svibanj 2021. |
|
|
