MARIN BAUČIĆ / "Katedrala"
U utorak, 02. kolovoza, u Muzeju grada Kaštela ukaštelu Vitturi otvorena je izložba "Cathedral" akademskog slikara Marina Baučića.
Nakon ciklusa Portret mladi akademski slikar Marin Baučić prvi put predstavlja javnosti još nezaokružen ciklus naziva Cathedral. Ideja o toj temi začeta je još 2014, a razvijana je na putovanjima po europskim kulturnim i kršćanskim središtima Pariza, Utrechta, Amsterdama, ali i posjetima šibenskim, splitskim, dubrovačkim crkvenim zdanjima... Istraživačko-tematski fokus usmjeren je na crkvenu arhitekturu koja bez obzira nosi li formalno-značenjski epitet katedrale – stolne crkve ili ga je nosila u prošlosti, ili je naprosto zdanje koje lovi vizulanog senzibilca svojom oduhovljenom materijalnosti, raskošnom i slojevitom u arhitektonskom i vremenskom značenju. Uglavnom su to interijeri uz pomoć kojih autor dublje progovara o postupno stvaranim, tihim, mističnim i svečanim prostorima duhovnosti natopljenima slojevima ljudske kreativnosti, ideja i emocija, ali i Božje prisutnosti u novom kontekstu.
Fotografija je osnova na temelju koje gradi kompozicije određene kutom gledanja i kadroviranjem prizora interijera bilo u krupnom planu ili u detalju, primjerice visećeg lustera, oltarne atike s anđelima, kipa svetca ili prozora. Efekt iznenađenja, ali i vizualne ugode stvara "slučaj" izvrnutog kadra podsjećajući nas na one rijetke ljude koji imaju čudesnu sposobnost da vide stvari iz vlastitog i tuđeg gledišta, koji zrcale nebo na zemlju i naravno, znaju voljeti.
Slikarska iskustva iz ciklusa Portret primjenjena su u širini i slobodi poteza, ali ne i u žarkoj gami. Sklon slikarskom eksperimentiranju različitim tehnikama, kao i eksperimentiranju unutar jedne ovaj mladi slikar osigurava neprestanu dinamiku i razvoj svog slikarstva. Podjednako uključujući kogniciju i emociju bira i nanosi mrlje i poteze boja s uporištem u sigurnom "slikarskom" crtežu. Uz crtež, slojevitim lazurama i suptilnim valerima gradi jasnoću prostornih planova, harmoniju i atmosferu slike. Hvatajući i prenoseći atmosferu disciplinirano i strpljivo gradi je slojevima uglavnom zagasite razrijeđene game i jake svjetlosti, uvjerljivo, u duhu majstorskog klasičnog slikarstva. Crvenu boju, a pogotovo svijetlo obilato i uspješno rabi kao simbol i kao slikarsko sredstvo. Postiže da slikana materija živo pulsira na platnima, iako ne s podjednakim uspjehom na svakom. Nanosi boje parcijalno su slojevitiji, čime naglašava dubinu i tajanstvenost zatamnjenih dijelova interijera ili pak blještavilo i mističnost svjetlosti. Ostavljajući pojedine dijelove sumarne, u naznakama, nastale brzim i širokim potezima te poništavajući one dotjeranije primjenjuje iskustva slikarstva moderne čime slika dobiva na svježini.
Uz stabilnu uporabu crtačkih i klasičnih slikarskih vještina, kao i zasada slikarstva moderne, Baučić se ne odriče ni emocionalnog ni racionalnog iskustva. Oni uspješno koreliraju i čine jedinstveno vizualno polje koje privlači pozornost gledatelja i navodi ga da pretražujući svaki brid, svodove, arhitektonske ukrase i opremu crkvenog prostora osjeća kao da se i sam nalazi u njemu angažirajući svoje perceptivne alate na sličan način. Estetsko- vizualna kvaliteta Baučićeva slikarstva artikulira emocionalni stav koji akcentuiraju osušene kapi i curci boje, sugerirajući postupno, specifično, gotovo neprimjetno nestajanje duhovnih, etičkih i moralnih vrijednosti izniklih na kršćanskoj mistici i identitetu. Tako dovodi u fokus interesa činjenicu marginalizirane duhovnosti i problem procesa transformacije kršćanskoga materijalnog nasljeđa. U kvazi-intelektualnom i konzumerističkom polju neoliberalnog djelovanja neka crkvena zdanja i kod nas, ali još više u Europi, svedena su samo na okvir za neke druge sadržaje i trgovačke računice.
Baučić svojim "kontemplativnim" slikarstvom podsjeća na temeljni sadržaj crkvenih građevina, na činjenicu potiskivanja i banaliziranja duhovnosti, na letargiju zaborava istinskih vrijednosti, koje su jedine izvori pravoga života i istinske radosti. Svjestan da bez te utemeljenosti svaki drugi sadržaj gubi snagu, vjerodostojnost i učinak. Upravo u ovom segmentu očituje se njegovo pripadanje sadašnjem trenutku i grupaciji mladih hrvatskih realista koji kod nas i u svijetu sve više pronalaze svoje mjesto na suvremenoj likovnoj sceni.
( Mirela Duvnjak, viša kustosica)
MARIN BAUČIĆ rođen je 1982. godine u Splitu, gdje 2000. godine završava Školu likovnih umjetnosti. Na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu stječe zvanje akademskog slikara na Odsjeku za slikarstvo 2005. godine u klasi redovnog profesora Gorkog Žuvele. Tema diplomske radnje Moji gradovi ujedno je i naziv njegove prve samostalne izložbe kojom je predstavljena Umjetnička akademija na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Splitu (2004.). Muzejsku djelatnost u Gradskom muzeju Omiš obnaša od 2006. do 2007. godine. Voditelj je likovnih radionica pod okriljem uduruge Sanus (udruga roditelja djece oboljele i liječene od malignih bolesti) u Makarskoj i Begovom Razdolju (2009. - 2012.). Surađuje i s udrugom Agape (udruga osoba s invaliditetom) kao voditelj likovne sekcije u Omišu (2010. - 2011.). Od 2009. aktivno vodi likovne radionice za djecu i odrasle čiji polaznici pokazuju iznimne rezultate u pripremama za različite umjetničke fakultete i srednje škole. Član je Hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu (od 2006.) te udruge Kvart (udruga za suvremenu umjetnost) u kojoj aktivno izlaže već nekoliko godina. Od 2009. godine živi i radi u Splitu.
