MATKO MIJIĆ, TRAGOVI – SNAGA MIJENE 4. 10. – 11.11.2022.

Kustosica izložbe i autorica teksta: Mirela Vujević Duvnjak, muzejska savjetnica

….Prva slika pod imenom Tragovi, 2014., reproducirana je u katalogu izložbe održane u Palači Milesi i Galeriji Kula nagovijestila je istoimeni ciklus i tehnički drugačiji pristup motivima. Prve slike iz ciklusa Tragovi hibridne su, s plastičkim elementima prisvojenim iz stvarnog prostora. Iako se možda ne čini na prvo gledanje, ti se radovi nadovezuju na Mijićev alkemičarski mentalitet i njegov " kabinet čuda" u kojem je vrijeme "zaustavljeno". Skulpture i objekti, često začuđujućih izvedaba i intervencija povezanih u neobične odnose, nastali od odbačenih i istrošenih predmeta i materijala, , asocijativnih su, mističnih, ludičkih, ali i irelevantnih značenja. Od samotnog kipara "alkemičara" prometnuo se u lovca kako ga imenuje Margarita Sveštarov Šimat u predgovoru izložbe Tragovi, 2022. godine, koji rutinom svakodnevnog hoda probire i bilježi tragove vremena i nehata.

Recentno Mijićevo slikarstvo pomak je prema lirskom i minucioznom, tehnički dorađenom, koje reminiscira renesansno slikarstvo s bošovskim nadrealnim prizvukom, a zrcali se u diskretnim i tajanstvenim pejzažima " posađenima" na jajolike (Ab ovo) lebdeće forme u tamnom prostranstvu svemira ili dubokom mračnom podmorju, svejedno. Na epidermama njegovih ovalnih, cilindričnih, prošupljenih, uspravljenih, polegnutih ili dijagonalno usmjerenih plutajućih forma prerađenih od ranijih skulptura i objekata, osim romantične i pitome vegetacije koja se gubi u sfumatima, minuciozno su slikane listajuće, razjedene površine i ispucale karbonatne opne, kao i vlaknaste, gomoljaste nakupine; kolonije možebitnih organizama koje se bestežinski i usporeno odvajaju od središnje forme načetih obrisa. Linearne, detaljno slikane dijelove skladno suprotstavlja mekanom slikarskom duktusu, izazivajući duboku pozornost promatrača. Slaveći estetiku propadljivosti materije i neprestanu mijenu nestajanja i nastajanja, uviđamo da zapravo ništa ne nestaje. Sve je dio zajedničkog procesa, velike neprestane izmjene. Sve je Jedno, živa procesualnost koja se prelijeva iz osnovnih motiva njegovih skulptura u slikarski medij. Njegov interes ostaje na isticanju svojstava i likovnog govora materijala koje nastaje u sprezi s prirodnim procesima, s tijekom vremena, ali zamrznute, pune asocijativnih sadržaja i mističnih atmosfera koje naplavljuju i rastvaraju granice promatrača međusobno se prožimajući u nevidljivim , transcedentnim prostorima duha. Zamjećujemo tragove, svjesni neuhvatljivog, slutimo značenja i smisao te velike kozmičke procesualnosti čiji smo dio. Edith Stein piše u svom poznatom djelu Znanost Križa da umjetnik pretvara u sliku ono što ga u nutrini dira i teži za tim da to na izvanjski način oblikuje. Matka dira mediteranski zavičaj, vremenita erozija, dira ga to vječito propadanje, korozija i pretvorba, estetika propadljivosti materijala, kreativna ludička igra, diraju ga duboke slutnje smisla, ono nedokučivo prapočelo koje stalno izmiče u istinskoj jasnoći. Tu je i znakovno-asocijativni jezik boja, Matkova paleta, od pepeljastih smeđih nijansa, boje hrđe, dubokih modro-crnih, zelenkastih oksida i boja bakrovog sulfata (modre galice) sa svim konotacijama, praktičnim i simboličkim sadržajima Bordoške juhe izmiješanih u imaginaciji djetinjstva.