IVONA PUPAČIĆ – HORTUS CONCLUSUS / ZATVORENI VRT / ENCLOSED GARDEN

RUŽICA RIMAC – LICEM U LICA / FACE TO FACES

Muzej grada Kaštela, kaštel Vitturi, Lušiško Brce 5, Kaštel Lukšić 18. prosinca 2024. – 18. siječnja 2025.

Kustosica: Mirela Vujević Duvnjak, muzejska savjetnica

Muzej grada Kaštela predstavio je dvije mlade autorice u polivalentnoj dvorani kaštela Vitturi.

Izložbom Hortus conclusus / Zatvoreni vrt Ivona Pupačić promišlja o naravi oblikovanog i kontroliranog vrta kao metafori stvaranja sigurnog utočišta, ali predstavlja i paradoksalnu sliku svijeta koji računa s životom, ali ga svojim postupcima zatire. Izložbu čine tri fotomontaže velikih formata s motivom otvorenog elipsoida, "vrtnih vrata" i "gorućeg grma" uobličenih minucioznim digitalnim kolažiranjem stotina snimljenih sekvenci bodljikavih biljaka ( Palirius spina – christi, Kristova drača, Onopordum illyricum, ilirski kravačac (magareće zelje) i Picnomon acarna, akarnanska šikalina (sikavica)) koje uokviruju središnju trodimenzionalnu instalaciju Hortus conclusus. Radovi su visokog estetskog i simboličkog dometa, sintagma Zatvoreni vrt priziva kulturološke, biblijske, kolektivne, psihološke i intimne refleksije.

Ružica Rimac propitujući granice skulpture, ali i granice čovjekova identiteta izlaže krpene glave postavljajući ih uza zid u blagim visinskim i kolorističnim ritmovima referirajući se na poznati friz Jurja Dalmatinca sa šibenske katedrale. Te groteskne ekspresivne glave, nedefiniranih crta lica, katkada granično animalne, slične srednjovjekovnim vodorigama autorica postavlja u odnos s gledateljem dajući im snagu i mogućnost refleksije. Uz 71 krpenu glavu izložena su i dva brončana odljeva na postamentima koji pobuđuju paradoksalan doživljaj, istodobno svečan i bizaran.

Iz predgovora kataloga Ivone Pupačić

…Na izložbi Ivone Pupačić riječ je o intimnoj refleksiji iz pozicija suvremenih promišljanja, no neminovno i prirodno navezanih na kulturna i duhovna nasljeđa.

Izložbu čine tri fotomontaže velikih formata koje uokviruju središnju trodimenzionalnu instalaciju Hortus conclusus povezujući se ujedno s granicama izložbenog prostora . Za autoricu Zatvoreni vrt je idealizirana slika svijeta u kojoj se susreće ljudska želja da se vrt trajno održi nepromijenjenim, da bude idealizirani dvojnik prirode u kontroliranim uvjetima, da je ujedno i refleksivan prostor u kojemu se ljudi prepoznaju kao dio složenih i nepredvidivih sustava koji čine svijet; zatvoreni vrt omogućuje ljudima biti s prirodom nadohvat, ali istodobno ga dovodi u distinkciju s njome. Hortus conclusus / Zatvoreni vrt Ivone Pupačić metafora je duše i stvaranja identiteta, ali i paradoksalna slika svijeta koji računa s životom, ali ga svojim postupcima zatire. Instalaciju čini predimenzionirana porculanska bijela ruža, s cijelim spektrom simbolike, ljepote i mističnosti koju ona nosi. Autorica usmjerava pogled na tu kultiviranu biljku naspram biljaka izvan zatvorenog vrta prikazanih na fotomontažama. Skupocjenost porculana koji postaje vrlo tvrd i postojan postupkom pečenja na visokim temperaturama može biti "mišljen" kao ulog i trud. Ruža je uglavljena u središte crno obojena čeličnog postamenta ograđena također crnom, karakterističnom željeznom kovanom ogradom sa šiljcima. Ta velika bijela ograđena, zaleđena, beskrvna i otuđena ruža je nepromjenjiva. Ona jest za gledanje, poput biljaka u pravom vrtu oblikovanom za gledanje i boravak, ali pravi vrt je unatoč kontroli živ, podložan promjenama i prirodnim zakonima koja su iznad volje i moći čovjeka. Istinska je moć prepoznati, poštovati i djelovati u skladu s prirodom.

…Na trećoj fotomontaži prikazana je horizontalno izdužena forma sastavljena od suhih stabljika na crnoj pozadini, s mekano, naizgled posve prirodno isprepletenim bodljikavim listovima akarnanske šikaline (sikavice), lat. Picnomon acarna koji gore, a ne izgaraju. Usahla, ali žilava "girlanda" posuta skladno raspoređenim vatrenim jezičcima evocira biblijsku sliku Mojsijeva gorućeg grma. Prikazan je nemogući trenutak brojnih plamičaka koji istodobno gore, dajući tajnoviti dojam trajanja, ali i viziju samotnosti. Božanska vatra ne razara i ne proždire, nego kao tinjajuća i pročišćujuća snaga osvjetljava, grije, donosi spoznaju i život. Impozantan četrimetarski rad, kao i svi radovi na izložbi, monokromni su, u crno-bijelom spektru. Visokog estetskog i simboličkog dometa profinjen i tehnički dotjeran rad zaključuje priču o zatvorenome vrtu s mogućim pitanjima veličina, moći i utjecaja, unutrašnjim prijeporima i dilemama jer umjetnošću se ne daju rješenja, pa ni odgovori, ona može usmjeravati, poticati na razmišljanje ili se samo može pred njome stajati, gledati i šutjeti, i to je dosta.

Iz predgovora kataloga Ružice Rimac

Promišljajući o povijesnom razvoju skulpture, njezinoj ulozi i značenju, te o današnjem proširenom shvaćanju skulpture Ružica Rimac za svoj diplomski rad  izradila je 71 krpenu glavu, referirajući se na poznati friz poligonalnog svetišta, šibenske katedrale, djelo Jurja Dalmatinca iz sredine 15. stoljeća.

…Glave su postavljene u prostor naoko izokefalno, a razlike u njihovim veličinama diktiraju blaga visinska ritmična odstupanja. Mogu se promatrati kao cjelina, kiparska instalacija i sastavni dio šireg prostora, ali i svaka zasebno. Akcenti crvene boje, pastelne svijetloplave, modre, smeđe, crne i bijele među nijansama sive; nadodaju skladnu, decentnu, gotovo slikarsku estetsku vrijednost cjelini, poput minimalističke poetike obojenih polja, u ovom slučaju trodimenzionalnih zgužvanih obojenih polja. Svojom prostornom kiparskom instalacijom Ružica se poigrava s percepcijom, nasljednim kulturnim uvjetovanostima i očekivanjima. Gledatelju daje novo, "pomaknuto" i slojevito iskustvo, korijenski povezano s kiparskim nasljeđem, ali transformirano u proširenu skulpturu mišljenu u svojoj raznovrsnosti.

…Odabir materijala i tehnike izrade također odstupa od uvriježenog kiparskog običaja. Već prvim vizualnim kontaktom s "frizom" glava - u trenutku detekcije i svijesti da je riječ o uporabi odbačene tkanine različitih svojstava i tekstura, o mekanim ispunama ispod tih teško odredivih lica, o alatu koji je igla i konac - događa se smetenost i čuđenje, izmjenjuju se odbojnost, privlačnost i znatiželja te spoznaja da ovdje može biti riječi o ironiji i humoru.

Ta zgužvana lica nedefiniranih crta, nedokučivih grimasa, katkada granično animalna pa i čudovišna, poput srednjovjekovnih vodoriga, funkcionalne, dekorativno-simboličke kiparske plastike uvijek visoko postavljene na crkvenim i katedralnim zdanjima, nikada u blizini i dosegu. Ove nelijepe krpene skulpture Ružica Rimac postavlja upravo u blizinu, konfontirajući gledatelja - licem u lica ekspresivnim glavama, dajući im moć, poticaj, snagu i mogućnost izazivanja doživljaja, promišljanja i refleksije. Ta sučeljavanja u stanju su barem na trenutke (trajnost trenutka stvar je osobnoga htijenja) narušavati tektonike i otvarati zatvorenosti naših predrasuda i naučenih gledanja, prije svega na sebe same.

…Ovaj posve zreo rad mlade kiparice izdanak je postmodernističkih praksi i zakona transformacije i povezivanja značenja i iznalaženja novih forma i novih čitanja umjetničkog djela.

Tekstovi: Mirela Vujević Duvnjak