Dota

Dota/miraz (lat. nasljedstvo, dar), imovina koju je buduća mladenka dobivala od svoje obitelji i koju je u novi dom donosila iz roditeljske kuće. Svaka je mladenka nastojala da njena dota bude što bogatija (ukrašenija i obimnija) o čemu nam govori i uzrečica koja se koristi duž čitavoga našeg primorja „Ne bi joj bila dosta ni dota sv. Ane“.

Da bi se sačuvala kućna zadruga, kćeri nisu nasljeđivale zemljišni posjed. Kuću i zemlje nasljeđivali su muški potomci. Žena je u novu obiteljsku zajednicu nosila dotu koja je uključivala: ruho, nakit, novac, odjeću, molitvenik, drveno ili srebrno vreteno, pribor za uljepšavanje – češljeve, uvijače za kosu, šivaći pribor i druge kućanske potrepštine. Uz navedeno, djevojke su nasljeđivale i zlato, poput krunice s križićem, medaljice, kanijele s košaricom, korduna, tremanta (ukrasne igle)…

Obavezan dio dote bila je nevjestina škrinja u kojoj se prenosilo rublje, odjeća i nakit. U arhivskim zapisima prisutna je od 16. do 19. stoljeća a nasljeđivala ju je od majke. Dota se, osim u škrinjama, prenosila na glavi u velikim konistrama, tzv. konistre od lušije. Prenosile su je pučanke, mlade žene i djevojke, dan prije vjenčanja. Za tu prigodu su odijevale najsvečaniju inačicu nošnje. U 19. stoljeću umjesto škrinje, nevjesta u dotu donosi komodu – komon, komol. U 20. stoljeću spavaća soba postaje obvezatan dio dote svake mlade nevjeste.

Prije vjenčanja sastavljan je popis robe u prisutnosti svjedoka i stručnih procjenitelja tzv. Karta dotana ili Karta od robe koje su često sastavljali lokalni svećenici. Ti sačuvani pisani izvori, popisi govore nam o nazivlju i vrstama ženske i muške odjeće i uporabnih predmeta.
U Kaštelima, baš kao i u ostatku Dalmacije, ovaj običaj pripremanja dote ostao je dugo prisutan. Dotu su pripremale majke i bake ali i djevojke (udavače) koje su same pripremale svoju dotu, nerijetko su pohađale i tečajeve ručnoga rada. Poznate su i kaštelanske pralje – lavandere koje su važno sudjelovale u pripremama rublja za dotu.