Muzej grada Kaštela
Arheološki kutak
Vino i antički Sikuli
Kaštela su kroz povijest bila sinonim za vinarstvo. Svjedočanstva te slavne prošlosti i danas su vidljiva u krajoliku kozjačkih padina – u krčevinskim gomilama, suhozidima (prizidama) starih vinograda te u konobama s očuvanim drvenim bačvama i alatom. Danas se ulažu veliki napori u obnovu te tradicije; na neizgrađenim površinama podižu se novi nasadi domaćih sorti, ponajprije Crljenka kaštelanskog, izravnog pretka (genetskog oca) čuvenog Plavca malog i svjetski poznatog Zinfandela.
Povoljna klima i plodno tlo omogućili su razvoj vinogradarstva još od antičkog doba. Prvi pouzdani tragovi proizvodnje vina vežu se uz grčku kolonizaciju i utjecaj Isse (Visa). Grčki povjesničar Agatarhid (2. st. pr. Kr.) navodi kako je isejsko vino najbolje u usporedbi s drugima, a motivi grozda i vinskih posuda (kantaros, krater) česti su na novcu tog vremena.
Vino u naselju Sikuli Istraživanja Muzeja grada Kaštela na lokalitetu Sikuli (Resnik) potvrdila su intenzivnu prisutnost vina u svakodnevnom životu antičkih stanovnika. Prva faza ovog naselja (osnovanog u 2. st. pr. Kr.) naglo je prekinuta razaranjem u 1. st. pr. Kr. Zahvaljujući sloju paleži i urušenim krovovima, ispod ruševina je ostao sačuvan „zamrznuti trenutak“ s bogatim kućnim inventarom starim preko 2000 godina.
U gotovo svakoj istraženoj kući pronađene su keramičke amfore, pojedinačno ili u skupinama. Riječ je uglavnom o jadranskom tipu amfora (Lamboglia 2), kapaciteta oko 26 litara, koje su služile za transport i čuvanje vina. Ovi nalazi jasno dokazuju da je vino bilo neizostavan dio kaštelanske svakodnevice već prije dva tisućljeća.
Sl. 1. Restaurirane amfore tipa Lamboglia 2 (1. st. pr. Kr.).
Analiza tipova amfora, a posebno raznolikih žigova na njihovim obodima i ručkama (sl. 2) te sačuvanih čepova, otkriva nam da se u Sikulima pilo vino iz različitih dijelova Jadrana i Mediterana.
Sl. 2. Crtež ulomaka oboda amfora s utisnutim žigovima.
Dosadašnjim istraživanjima pronađeno je više od 50 različitih žigova, što ovu zbirku čini najvećom i najraznovrsnijom te vrste otkrivenom u Dalmaciji. Oznake su pronađene i na dijelu keramičkih čepova izrađenih u kalupu. Riječ je uglavnom o jednostavnim geometrijskim simbolima, a rjeđe o natpisima (sl. 3), koji su služili kao svojevrsna garancija kvalitete i podrijetla vina.
Dok je dio žigova za sada pronađen isključivo na Resniku, drugi tipovi svjedoče o iznimno širokoj trgovačkoj mreži koja se protezala od Apeninskog poluotoka i Padske nizine pa sve do Grčke i Male Azije.
Sl. 3. Poklopci amfora s oznakama.
Osim u amforama, vino se skladištilo i u velikim loptastim keramičkim posudama – pitosima (pithoi). Nekoliko takvih posuda pronađeno je na Resniku ispod ruševina antičkih kuća.
Za svakodnevnu konzumaciju vina koristilo se luksuzno stolno posuđe, poput tzv. megarskih čaša. Zanimljivo je da su stanovnici Sikula sami proizvodili barem jednu vrstu ovih reljefnih čaša, što nam potvrđuju nalazi kalupa za izradu. Prilikom istraživanja pristaništa pronađeni su ulomci takve čaše sa sačuvanim središnjim frizom koji prikazuje stiliziranu vinovu lozu (sl. 4).
Sl. 4. Prikaz vinove loze na reljefnoj čaši iz Sikula (2.-1. st. pr. Kr.)
Za miješanje vina s vodom (što je bio običaj u antici) služili su krateri – velike posude širokog otvora s dvije ručke, čiji su brojni ulomci također pronađeni. Među nalazima vrčeva posebno se ističe onaj s dvije okomite paralelne ručke (sl. 5), pronađen u kući uz amfore tipa Lamboglia 2. Isti tip vrča poznat je iz grčkog grada Korinta, gdje je interpretiran kao dekanter (posuda za pretakanje i serviranje vina).
Sl. 5. Vrč s dvije ručke (1. st. pr. Kr., dekanter?).
Vino je u antičko doba, osobito među Grcima i Rimljanima, bilo omiljeno svakodnevno piće. Arheološki nalazi potvrđuju da stanovnici Sikula nisu bili iznimka; kultura vina ovdje je prisutna kroz cijeli život naselja, od 2. st. pr. Kr. do kasne antike. Procjenjuje se da je u Rimu prosječna potrošnja prelazila jednu litru po glavi stanovnika dnevno.
Postojale su različite kategorije kvalitete, a posebno se cijenilo vino iz Kampanije (ager Falernus) i Apulije. Okus vina često se modificirao miješanjem s vodom (što je bilo pravilo), ali i dodavanjem začina poput lovora i rute. Vrlo popularno bilo je vino zaslađeno medom – mulsum. Da su stanovnici Sikula sami proizvodili med za ovu namjenu, potvrđuju nalazi ulomaka keramičkih košnica.
Konzervacija i „spašavanje“ vina Antička vina bila su podložna kvarenju. Kako bi se to spriječilo, unutrašnjost amfora impregnirala se smolom (najčešće alepskog bora). Osim što je zatvarala pore keramike i sprječavala oksidaciju, smola je vinu davala specifičnu aromu, sličnu današnjoj grčkoj retsini. U Sikulima je pronađeno više ulomaka amfora s tragovima takve smole (sl. 6). Druga tehnika konzervacije bila je dimljenje – amfore su se izlagale dimu (obično na tavanu, iznad ognjišta) kako bi vino brže dozrijelo i postalo trajnije.
Sl. 6. Ulomak oboda amfore sa sačuvanim tragovima smole pronađen pri istraživanjima pristaništa (1. st. pr. Kr.).
Čak se i pokvareno vino iskorištavalo. Kvasina razrijeđena vodom u omjeru 1:10, poznata kao posca, bila je glavno osvježavajuće piće rimskih legionara. Ponekad se vino koje se tek počelo kvariti pokušavalo „spasiti“ miješanjem s morskom vodom.
Problem koji i danas muči naše „kućne“ vinare je manjak sladora, zbog kojeg su vina „tanja“ i podložnija kvarenju. Ovaj se problem javljao i u antičko doba, no tada nije bilo šećera kakvog danas poznajemo. Zbog toga se mošt kuhao kako bi se povećala koncentracija šećera. Ovaj koncentrirani mošt (defrutum ili sopa) se dodavao u obični mošt, koji bi se na taj način pojačao šećerom, omogućavajući fermentaciju stabilnijeg vina s većim udjelom alkohola. Vino je u antičko doba bilo najjače alkoholno piće, a pretpostavlja se da su pojedina vina imala i do 15-16 % alkohola.
Konzumacija vina u antici imala je duboko religijsko i društveno značenje. U grčkoj religiji vino je glavni atribut boga Dioniza, iznimno štovanog i među isejskim Grcima. U rimskom panteonu on se poistovjećuje s Bakhusom (ili Liberom), staroitalskim božanstvom plodnosti i vegetacije.
Središnji događaj društvenog života bio je simpozij (symposion) – zajedničko pijenje koje se u grčkom svijetu odvijalo u andronu, prostoriji u kući rezerviranoj isključivo za muškarce. Uz vino, koje je domaćin miješao s vodom u velikim kraterima, i hranu serviranu u sljedovima, ondje su se vodile rasprave o politici, filozofiji i umjetnosti te su se učvršćivale društvene veze.
Rimljani su također njegovali običaj zajedničkih gozbi, no uz jednu bitnu razliku – žene su mogle ravnopravno sudjelovati. Dok pisani izvori uglavnom opisuju raskošne gozbe viših slojeva, arheologija ima ključnu ulogu u otkrivanju navika „običnog“ čovjeka. Upravo materijalni nalazi iz Sikula svjedoče nam o svakodnevici i kulturi pijenja vina među stanovništvom ovog antičkog naselja.
