Muzej grada Kaštela
Hrana u Korizmi
Uskrs
Određeni datumi u svakoj godini izdvajaju se iz svakodnevice svojim posebnim sadržajima i značenjem. To su blagdani koji se proslavljaju na način utvrđen tradicijom i običajima. Nakon poklada, počinju pripreme za još jedan veliki katolički blagdan – za dan Isusova uskrsnuća.
Uskrs, Pasha ili Vazam najveći je i najstariji blagdan katoličke crkve (slavi se od samog početka kršćanstva) glavna je pomična svetkovina, uvijek nakon prvog proljetnog punog mjeseca koji slijedi proljetni ekvinocij. Prema njemu se raspoređuju ostali pomični blagdani (Uzašašće, Duhovi i Trojstvo). Uskrs je u travnju, a svake jedanaeste godine u ožujku. Slavljenje Uskrsa u Hrvata zauzima značajno mjesto u ciklusu proljetnih običaja koji se odlikuju bogatstvom raznolikih boja i oblika, jer je upravo proljeće godišnje doba koje je tumačeno kao doba kad je nastao svijet. Tumači se da je Bog dao proljeće kao sliku prvoga početka upravo zato kako bi se ljudi svake godine kad se priroda budi podsjetili na stvaranje.
Uskrs je stoga blagdan duhovnog očišćenja i preporoda, nagovješćuje novo bujanje života, slavi se u najljepše doba godine kada čitava priroda daje znakove obnovljenoga života.
Korizma
Korizma (lat. “quadragesima” što znači četrdeseta- razdoblje pokore, molitve i posta) se odnosi, po uzoru na Isusov post u Judejskoj pustinji, na četrdesetodnevno razdoblje koje prethodi Uskrsu.
Post i nemrs je ujedno i vjerska obaveza jer se na taj način zadobiva milost Božja. (Post podrazumijeva hranjenje jednom dnevno do sitosti, a nemrs je ne uzimanje mesa i masnoća). U vrijeme korizme strogo se postilo srijedom i petkom, a meso se nije jelo do Uskrsa. Dok se još nosila tradicijska odjeća žene su se odijevale skromnije. Nakit na sebe nisu stavljale. Crkveni život odvijao se intenzivno, redovito se odlazilo na Križni put, uglavnom petkom i nedjeljom. Od početka do kraja korizme nije se ženilo i zabavljalo (pjevalo, sviralo ni plesalo).
Pepelnicom ili Čistom srijedom počinje Korizma odmah iza pokladnog utorka. Uvečer, na pokladni utorak održavali su se plesovi i zabave, mnoge cure i momci pohodili bi zabave sve do 22 sata kad bi zazvonila Manjarola. Bio je to znak da je zadnji čas da se pojede masno – makaruni s mesom jer u 24 sata počinje post, počinje Korizma.
Na Čistu sridu obavezan je odlazak na misu i “pepeljenje” (simbolično duhovno čišćenje) te strogi post i nemrs kad bi se opet sastajalo društvo s plesa i gostilo bakalarom Taj obid – ručak plaćali bi momci curama.
Hrana u korizmi
Jelo se oskudno, posno i nemrsno: kupus s malo maslinova ulja, sočivica- leća, lošija ribica, školjke, pila se bevanda- vino s vodom. Siromašni su po polju tražili i jeli samonikla bilja: kupusa na korenicama, zelja, žutinice (vrsta radića), maka i ščavrljaka, šušaka i bileta (jedna vrsta luka), šćirenice i drugoga jestivog zelenja (zvanog i mišancija).
Da bi se pripremio dobar nemrsni ručak vrijeme korizme običavalo se uz morsko žalo tražiti školjke: kućice, prstace, prilipke, nanare, volke, štrumbice, mušule, lošćure, pa bi se govorilo:
“Mrsi, mrsi korizma, sve si rake pogrizla.
I kućice pokopala i nanare pozobala.”
Na veliki petak svuda se prakticira strogi post i nemrs, ne ore se i ne kopa, ne dira se zemlja (jer u zemlji leži mrtav Krist). Iz poštovanja prema Isusovoj smrti, zabranjeno je kupanje, umivanje, metenje i čišćenje kuće. Blagovala – jela se sočivica, bakalar, riba i kao desert pršurate – fritule. Bakalar se pripremao na nekoliko načina, najčešće s krumpirima in bianco (na bilo) s maslinovim uljem, lukom češnjakom i petrsimulom – peršinom, nekad i sa suvicama – grožđicama.
Fritule
Pršurate – fritule ili uštipci poslastica su koja je sastavni dio svih blagdana i svečanosti. Prave se s kvascem od prosijanoga brašna, u obliku su loptica i prže se u obilato ulja. U početku su izgledale vrlo skromno, sastojale su se od brašna, vode, šećera i soli od kojih se mijesilo tijesto uz snažno lupanje drvenom žlicom. U novije vrijeme rade se s praškom za pecivo ili kvascem uz dodavanje oriji – oraha, mendula – bajama, suvica – grožđica, domaće rakije, uz aromu – maraskina ili ruma. Tijesto se ponekad radi i od krumpira.
Recept za kaštelanske pršurate
(u originalu s početka 20. st.)
Malko patate ili jedna oveća kuvana prociđena,
zatim nekoliko jabuka isto prociđena,
te puno brašna, onda rosolina malko ulij i špirita od vina
2 nov. fece od bire, malko kore limunove i malko kanele,
nek malko postoju, onda frigaj.
Možeš i od riži ali dobro kuhane da dođe u kaši,
malo ulja ulij unutri,
ne puno fece jer da više ulja piju mnogo ih valja tući,
jer da se slabo dižu ako ne istučeš dobro i to uvijek s jedne strane, muke se stavi toliko koliko je potreba da se učini smjesa.
Možeš i od gratana kolača mjesto riži i patate,
cukra se stavi kako je komu drago, veće ili manje.
Ima neka prašina u drogeriji što se uzme da se dobro dignu – kušaj.
Velika subota
U narodu zvana i Bila subota ili Mliječna subota.
Svećenik na službi nosi bijeli pluvijal.
Pod u crkvi bio bi posipan lovorovim listovima.
Na Veliku subotu posebno se obavlja blagoslov uskrsne svijeće i vatre te pjeva pohvala svijeći. Kao što je u Starome zavjetu odabrani narod vodio Stup od ognja, tako i Božji narod Novog zavjeta vodi Uskrsna svijeća.
Uskrsna peciva
Na Veliku subotu domaćice imale pune ruke posla – pekle su uskrsna peciva koja će se jesti sutradan, na sam Uskrs.
SIRNICE ili trvenice
pekle su se od finoga brašna, jaja, šećera, mlijeka, masnoća umiješenih sa domaćim kvascem pripremljenim od osušenoga sirovog tijesta tijesta, sa malo soli ili sa morskom vodom. Trebalo ga je i po nekoliko puta premjesiti. Kad je uskislo formiraju se u obliku glava, zarežu se sa tri reza od sredine prema kraju, namažu jajem i posiplju se krupnim šećerom.
Sirnica je simbol muke i podsjeća na spužvu kojom su Kristu vlažene usne.
SIRČENICE su se pekle od bijelog brašna do 1910. godine. Bio je to kruh premazan žumancem s nabodenim komadićima sira.
GUSKA (beba), lučica (lutkica) – poklon ženskoj djeci. Obično bi taj kolač bio u formi odulje pletenice ispletene od dvije ili tri trake, iznad sredine stavljano je jaje i komadić sira. Jaje je ponekad stavljano i oko trbuha. U vrhu je napravljena forma glave s očima i nosom “uštipnutim” u tijestu. Kraci pletenice pri dnu su razmaknuti i predstavljaju noge. Jaje je dijelom pokriveno izvaljanim komadićem tijesta koje je postavljeno u križ.
KOLAČ za mušku djecu (tijesto zamotano u krug) s umetnutim jednim ili dva jaja preko kojeg se napravi križ od tijesta.
LUK sa strelicom (da ih potiče na junaštvo).
KONJIĆ početkom 20. st.
Kolači za mušku i žensku djecu bili su veličine do 30 cm.
POPOVNICA za župnika se pekla, bijeli kruh od pola kilograma.
TIČICA – kolačić u obliku ptičice.
JANJE U bi se peklo u posebnim kalupima posipalo, se mljevenim šećerom i ukrašavalo oko vrata trakom trobojnicom.
Ta peciva blagoslivljala su se u rano Uskrsno jutro.
Jaje
Jaje kao simbol uskrsnuća i postanka svijeta predstavlja ujedno i početak novog života. Kroz sve stare civilizacije susrećemo jaje kao praizvor. Jaje ima i dvojako magijsko značenje, vjeruje se da donosi sreću i dobro te da odbija zlo. Velika pažnja poklanjala se ljuskama uskrsnih jaja. One se nisu smjele bacati, spaljivale su se u vatri ili nosile u polje.
U Kaštelima se jaja nisu bojala sve do 40-ih godina dvadesetoga stoljeća. Od tada se boje žarkim bojama i to posebnim papirom, kuhaju zajedno sa crvenim lukom, petrsimulom ili korjenom nekih biljki te se na njih lijepe sličice s uskrsnim motivima..
Jaja su se međusobno darivala, djeci, rodbini i prijateljima.
Uskrsni ručak
Dan slavlja Kristova uskrsnuća na nebo, karakterizira ga svečana misa sa blagoslovom hrane, čestitanja i svečani ručak.
Kad osvane Uskrs, već u zoru momci djevojkama pjevaju pod prozorom što je karakterističan običaj u proljetnom običajnom ciklusu. Čestitke su bile u poetsko – proznoj ili glazbenoj formi.
Prije blagoslova remeta skuplja po crkvi za župnika jaja, trvenice, popovnicu i biškotine.
Hranu je trebalo blagosloviti što ranije, i to na prvoj misi, jer je prvi jutarnji obrok trebala biti blagoslovljena hrana.
Na blagoslov se hrana nosi u tavajolima – ubrusima povezanih krajeva ili rijeđe u košarama – krtolima.
U košari je obično bila sirnica – trvenica, oko nje jaja (koliko ukućana toliko jaja), sol (kao apotropej mineralnog podrijetla, za koju se vjerovalo da ima zaštitnu moć upravo zbog svog oštrog okusa), ponegdje i ponekad mlada kapula i luk i sir.
Svatko jede pomalo od blagoslovljene hrane. Mrvice i lupine od jaja nisu se smjele bacati nego bi se spaljivale ili nosile u polje.
Obid je bivao posebno svečan. Na jelovniku je kod imućnijih obično bilo neko pečeno meso, kuhana janjetina, luganige – kobasice od tučje jetrice i neizostavno riža.
Siromašni su za obid često imali samo ono što bi blagoslovili na jutarnjoj misi. Za vrijeme ručka na stolu je gorjela svijeća koja se gasila vinom. Blagovalo se uz molitve.
Na ručak se običavalo ići ženinim roditeljima. Za to je vezana izreka u narodu:
“Izij tuju kokošicu, veži svoju za nožicu.”
Djeca bi u toku dana posjećivala rodbinu uz čestitanja. Na poklon bi tada dobivali jaja, uskrsna peciva i novac.
Posebno su zanimljiva figuralna peciva sa stiliziranim antropomorfnim likovima. Figura koja se poklanjala o Uskrsu i o Božiću naziva se “GUSKA” što je u religijama starih naroda isto kao i druge ptice bila simbol plodnosti.
U Kaštelima u 19. i početkom 20. stoljeća stričevi i ujaci muškoj djeci poklanjali su kolač u obliku LUKA – prastarog oružja, da ih potiče na junaštvo.
Tete i bake ženskoj su djeci darivale LUČICU – lutkicu da bi ih pripremile na buduće zvanje majke i domaćice.
