Prapovijesna zbirka

Mujina pećina čuva najstarije tragove prisutnosti i djelovanja čovjeka u Dalmaciji. Nalazi se sjeverozapadno od Kaštela, nedaleko od ceste koja vodi prema Labinu. Sustavna istraživanja lokaliteta provodili su od 1995. do 2003. godine Muzej grada Kaštela i Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Ovdje su pronađene rukotvorine koje pripadaju moustérienskoj kulturi (razdoblje od 200 000 do 30 000 godina prije današnjice).

Tadašnji su ljudi izrađivali specifične i, u odnosu na svoje prethodnike, sofisticiranije kameno oruđe poput: strugala (oruđa s jednom ili više obrađenih oštrica), konkavnih alata (oruđa s jednim ili više udubljenja), zupčastih alata: oruđa s nazubljenim rubovima.

Iako na samom lokalitetu nisu pronađeni ostaci ranog čovjeka, jasno je da Mujina pećina nije slučajno odabrana kao stanište u srednjem paleolitiku. Reljef oko pećine ukazuje na to da je u blizini vjerojatno postojala tekuća pitka voda. Sama pećina je svijetla, posjeduje zaklonjenu desnu nišu i manji prostor ispred ulaza, što ju je činilo ugodnom za život. Njezin “strateški” položaj postaje očit čim se popnete do nje, što nimalo nije lak zadatak. Klima je općenito bila hladnija nego danas, a razina mora niža, zbog čega je današnji Kaštelanski zaljev tada bio kopno. Vegetacija se mijenjala ovisno o klimatskim oscilacijama. Analize fosilne peludi iz slojeva ukazuju na otvoren okoliš s rijetkim drvećem i grmljem, dok su od drveća pronađeni tragovi bora i smreke.

Rani čovjek iz Mujine pećine izrađivao je oruđe udarajući oblutak ili komad tvrde stijene o drugi kamen ili blok rožnjaka, čime bi dobivao oštre odbojke.

Zajednice dalmatinskih ranih ljudi, koji su vjerojatno bili neandertalci, boravile su u Mujinoj pećini više puta u razdoblju između 45 000 i 39 000 godina prije današnjice. To je otprilike 90 000 godina nakon postojanja krapinskog pračovjeka i vjerojatno u isto vrijeme kada je živjela jedna skupina neandertalaca u spilji Vindiji.

Stanovnici Mujine pećine hranili su se: stepskim bizonima, prapovijesnim govedima, srnjacima, divokozama i kozorozima.

Sve ovo svjedoči o visokoj razini inteligencije, prilagodljivosti i razvijenim društvenim odnosima u srednjem paleolitiku, što je u velikoj suprotnosti sa stereotipom o ranom čovjeku kao glupom, nasilnom i primitivnom biću.